zagoricani.com

Udarcima od padova djeci bi uglavnom stradavali laktovi, dlanovi, koljena a rijetko nos i čelo. Povrede bi bile isključivo ogrebotine a rijetko kada se radilo o nekakvim težim slučajevima, tako da su i djeca i majke na to navikli. Budući se padalo najčešće na seoskom putu, završavalo se uvijek u prašini, pržini, među kamenjem i u blatu. Zato su povrede bile najčešće na navedenim mjestima.

Kako se postupalo u trenutku povrede:

     Prvo bi se povrijeđeno dijete glasno deralo držeći se za povrijeđeni dio tijela i, ako nisu u pitanju bile noge, trčalo bi kući derući se od plača toliko da ga cijelo selo čuje. Posebice ako je curila krv. Matere bi izlazile iz kuća kako bi vidjele o čijem djetetu se radi pa bi onda u sav glas vikale: „Šta mu je bilo?“

     Ono bi se, čuvši kako se propituju, još više deralo, posebice kada bi došlo u blizinu svoje kuće. Potom bi materi koja mu je vidala rane, kroz plač nabrajalo tko ga je gurnuo i tko je kriv za njegovu bol. Mater bi, dok je tražila rakiju da ispere ranu i rubac kojim će ranu zamotati, najprije suturmu na dijete:

     „Neka. Tako ti i triba. Dabogda vrat slomio drugi put. Kud te vrag nosi? ´ko te posl´o? Zna´ će ti ćaća ka' dođe za Božić kući. K vragu svom slidite. Poj´došte mi i ovo malo živaca. Kud god jadni i'san krene samo belaj s vama. Eeee, bolje bi bilo da sam k vragu otišla nego što sam se udala i vas rodila.“

     Druga djeca bi se okupila onako sa strane i gledala prema povrijeđenome i uživala  slušajući riječi „utjehe“ kojim ga je mater „tješila“. Stajala bi tako do trenutka dok bijesna mater nije počela po krivcima:

      „Vrag vas odnio. Dabogda svi vratove polomili. Neznate se igrat. K´o da su svi đavli došli u selo. K'o da su svi đavli unišli u vas. Eeee, pokrepali dabogda. Da mi niste kućni prag prišli.“ Nije više od ljutnje znala kako bi ih nagrdila.

     Povrijeđeni bi odmah prestao plakati i pognute glave, da mater ne vidi, smijao se podrugljivo ovima, dok je mater na njih galamila.

     Kad su vidjeli da ona ne prestaje i da sve žešće baca suturmu na njih, tiho bi se, pognutih glava okrenuli i otišli kroz selo. Već iza prve ćoše, nastavili bi igru kao da ništa nije bilo.

     Kad bi završila sa „pružanjem prve pomoći“ onda bi povrijeđenoga dva tri puta udarila rukom po guzici da zapamti kad se povrijedio i da više ne ide u selo igrati se s ostalom djecom.

     Povrijeđeni bi se malo pokunjio kao da ga je sve to uvrijedilo. U kući proveo kraće vrijeme dok se mater ne smiri i dok je uja ne popusti. Dok bi tako odmaralo, mater bi odrezala komad kruha i namazala ga maslom pa mu pružila da se malo okrijepi i tiho rekla: „E moj sinko, dragi.“ Dijete bi se, nedugo nakon toga tiho iskralo iz kuće i opet u selo s djecom. Maramicu, kojom mu je mater povezala ranu, ponosno je pokazivalo drugoj djeci. A nije ga boljelo.