Opće je poznato da Hrvati u Njemačkoj, prve, a možda nešto više i druge generacije, u svakodnevnom komuniciranju, nerijetko koriste mješani govor. Obično se između redaka umetne riječ drugog jezika, a često puta se od istih, radi jednostavnosti, čini “prilagođavanje” tj. iste mutiraju u nove, koje obično samo oni između sebe razumiju.
Katkad se u govoru pojave i hrvatske riječi koje se inače dosta rijetko koriste. Pa kad osoba koja nezna značenje, potrebno joj je tada naravno objasniti o čemu se zapravo radi.
Jedan dan, nakon razgovora s svojim rođakom u Bosni, pita me cura, što je to “vukojebina”? Pričala je s njim o svemu i svačemu i ne znavši što ista riječ znači i u kojem kontekstu joj je dotični istu rekao, nije ništa komentirala, da nebi nastala dodatna zavrzlama. No, čim mi je rekla da je on nedavno bio u Glamoču, rekoh joj “to je to”. Pokušah joj opisivo isto objasniti, ali mi ni nakraj pameti da u njemačkom jeziku postoji nešto slično, doduše ništa sa vukom i onom djelatnoću, već više prilagođeno dječijem jeziku, tj.: “tamo gdje si lisica i zec kažu laku noć”, (”Dort, wo sich Fuchs und Hase gute Nacht sagen”). Inače je obrnuto. Jednu njemačku riječ većinom, zbog nažalost siromašnijeg nam jezika, opisujemo katkad i duže od jedne rečenice.
Prije izvjesnog vremena svjesno sam pratio razgovore i sve novonastale riječi zapisivao, ali zbog obima istim vrlo brzo prestao. Nažalost, ovo je, zbog nepažnje i ne razmišljanja, postala loša navika mnogih nas. Ako se ovako nastavi neće drugo trajati dok iziđe neki specifični rječnik “gastarbajtersko hrvatski - njemački” i suprotno “gastarbeiter deutsch - kroatisch”.
I dok mi sebi stvaramo jezične probleme, mlađa generacija pokušava obrnuto. Naime, u domovini u susjednoj općini, ali na istočnoj strani, u jednom tv prilogu mogli smo vidjeti malu Anicu (6) koja, osim slova “a”, nezna ni čitati ni pisati, ali razumije njemački jezik. U nedostatku domaćih kanala, zbog otežanog prijema, ona i dvije godine starija sestra Jelena, gledaju samo satelitske kanale, tj. prije svega dječji kanal “Kika”.
Ako ovako nastave, Anica i sestra joj, uskoro bi mogle usmeno da prevode mirovinska rješenja, raznorazna pisma i potvrde sunarodnjaka, koji su se nakon iscrpnog rada u Njemačkoj napokon skrasili u rodnom kraju i kojima njemački nije baš najbolja strana. Osim toga, mama im kaže: “kad hoće da mi nešto ne razumimo, one to govore”. Pa neka opet netko kaže da (mnogi) crtići nisu poučni za mlađi naraštaj, nicht war Kinder? I nemojte previše gledati televiziju, jer će doći böser Fuchs… Ili je ono bio Wolf…???
Autor: Susjed.
< « | » > |
---|