zagoricani.com

Bilo je to otprilike ovako:

Zima je bila. To je sigurno, jer se ženio Srićko Zrnušin (dadin). Ženidbe su u to vrijeme uvijek bile u zimu, pa je zato to bilo tada. I kasne šezdesete godine su bile. Ne znam točno koja je bila ali se sjećam kako su to bili jedni od prvih svatova koje su vozili auti. A svatove su tada u selu vozili oni koji su iz njemačke preko zime došli kući autom (Marko čotin, Mirko Zelin, Ilija Kosanov, Mirkiša, Jozan Mirke Rafina, Jako Stipičin, Marijan Maturinov). Neizostavni vozači gotovo svih svatova u to vrijeme bili su Peško Sušin i posebice Pere Jure Jokina poznat po svom folcvagen kombiju.

U to vrijeme Niko Zrnušin je bio poznat kao jedan od vozača i to vozača kamiona. Toga dana je u selo došao upravo tim velikim kamionom. Srićko mu je stričević pa je normalno biti u svatovima. Kamion što ga je vozio bio je FAP. Njuškaš. Krntija je to i grdosija bila. Trebalo je tu silu znati ukrotiti i njome upravljati, posebice u uskim uličicama sela. No, Niko je bio iskusan pa je s te strane bio i spretan u upravljanju kamionom. 

Još se svatovi nisu pravo ni okupili kada je netko od njih prišao Niki i molio ga da mu pokaže kako kamion radi, kako se pali, kao se njime upravlja i tako. Nije prošlo dugo, taj učenik, kojemu je Niko zdušno sve objašnjavao, valjda ga je uvjerio kako bi i on to mogao bez problema voziti. Začudo, Niko je pristao i taj je sjeo u kamion, za volan i pokrenuo kamion. Cijelo vrijeme  Niko je sjedio s njime i valjda govorio ovome što treba činiti. Kamion se uz silni dim i buku polako verao ispod kuće Marka Nikina i Maturinove prema Glavici. Došli su nekako do na Glavicu. Tu Niko valjda više nije imao živaca pa je radoznalog učenika vozača urazumio da odustane. 

Niko je tu na Glavici jedva nekako uspio okrenuti kamion. Em je bilo usko, em je bilo mokro, em je bilo i smrznuto. Sve je to valjda Niku iznerviralo pa je onako, samouvjereno, kako bi pokazao ovome da je ipak on gazda toj krntiji, počeo jurnjavu sa Glavice prema selu. Vidjelo se da se krntija otela nadzoru jer je Niko nikako nije uspijevao usporiti. Uz silnu muku je uspio nekako kod Bilanove pojate skrenuti kamion prema sredini sela. Tu na zavoju se vidjelo kako borba Nike i stroja postaje besmislena. Stroj je ipak bio stroj i pri nizbrdici na kojoj se našao očito je bilo kako ga je teško ukrotiti. 

Kako je Niko vidio da je vrag odnio šalu i kako neće uspjeti zaustaviti kamion kočenjem, upravio ga je u kamenu ćošu Kelavine garaže. To je bilo jedino pametno rješenje. Jer da nije tako postupio, tko zna što bi se dogodilo da je kamion nastavio prema dadinoj kući. Jer su u tom trenutku su svi okupljeni ispred kuće nijemo stajali i bespomoćno gledali što će se dogoditi. Silina kojom je kamion udario u ćošu najbolje se očitovala u lomljavi i buci koja je trajala nekoliko sekundi. A onda je nastala tišina.

Motor je prestao odmah nakon udarca raditi a voda je curila iz njega.  Niko i onaj što je bio učenik su nekako izišli iz kamiona. Bili su i uplašeni i sretni zbog toga što se zbilo. Uplašeni jer su gledali smrti u oči a sretni jer su prošli bez ijedne povrede.

Svi seljani i svi svatovi su se okupili oko kamiona. Pričali su i pitali jedni druge što se dogodilo i kako se dogodilo. Ni razbijeni kamion ni uplašeni učenik vožnje, ni ponosni Niko kao ni ostali uplašeni  nisu mogli odgoditi svatove i veselje. 

ćoša je i danas tamo. (ta je ćoša današnje Marijanove kuće).