zagoricani.com

Evolucija konja

Autor Administrator Petak, 21 Svibanj 2010 15:41

 

Epihippus je nastao od Orohippus, a prije nekih 47 milijuna godina. Kod njega je primjećen jedino razvoj zuba, sada su i zadnja dva pretkutnjaka postali kutnjaci, te je Epihippus dobio pet zubi za mljevenje hrane.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

NEPOSREDNI PRECI DANAŠNJEG KONJA

Postoji teorija da moderni konj potječe od tri primitivna tipa konja, od kojih jedan još uvijek postoji. Nema sumnje da su tokom i nakon ledenog doba postojale brojne građe i forme Equus-a kojima su razlike bile naglašene efektom različitih okolina u kojima su živjeli. Argumentirano dokazima i daljnim istraživačkim studijama znamo da se današnji konj, te se zasniva na:

- Šumskom konju
- Przewalskom (azijski divlji konj) konju i
- lakšem i profinjenijem Tarpanu koji je još nazivan pustinjskim konjem ili konjem visoravni
Današnji teški konj je najvjerojatnije nastao od Šumskog konja i eventualnim križanjem s azijskim divljim konjima na kojeg su utjecale promjene okoliša povezane s ljudskom intervencijom. Pretpostavalja se da je populaciji modernih lakih konja doprinjeo Tarpan i krda azijskih divljih konja, njihovo križanje, te kasnije izvedenice.

ŠUMSKI KONJ – Equus caballus silvaticus - Diluvial (potopni) konj
Većina nadležnih znanstvenika se slaže da je Šumski konj preživio ledeno doba u formi Equus caballus germanicus. Pretpostavlja se da je bio visine oko 152cm. Imao je jake noge i masivno tijelo prosječne težine oko 545kg. Bio je prekriven jakom i grubom dlakom, dok su mu griva i rep bili masivni i oštri, stopala su mu bila velika i široka što ih je činilo prikladnim za močvarna područja. Krzno im je najvjerojatnije bilo prošarano crvenim i crnim dlakama što je karkteristika životinja koje žive u vlažnim šumama. Postoje dokazi koji sugeriraju daje tip teškog konja (u svim drugim proporcijama osim visine) postojao još na početku Pleistocena, možda prije milijun godina. 10,000 godina stari tragovi sporo kretajuće životinje koja je mogla biti jedan od oblika šumskog konja pronađeni su u Skandinaviji, dok druga nalazišta u sjeverozapadnoj Njemačkoj datiraju od prije 3,000 godina i prikazuju značajne sličnosti s masivnim Švedskim teškim konjem te s još nekim grubljim pasminama teških konja.

AZIJSKI DIVLJI KONJ je jedini živući divlji konj, njegov znanstveni naziv je Equus caballus przewalskii przewalskii Poliakov također se naziva i Divlji kon Przewalskoga, u Mongoliji je poznat kao Taki, dok ga Kirghizi nazivaju Kertagom. 1879 godine otkrio ga je ruski istrazivač Nikolaj Mihajlovic Przewalski na stepama centralne Azije, a 1881 ga je katalogizirao zoolog J.S. Poliakov.

TARPAN je bio divlji primitivni tip konja koji se prostirao od južne Francuske i Španjolske do centralne Rusije. Znanstveno ima Tarpana je Equus caballus gmelini Antonius. J.F. Gmelin je njemačko-ruski znanstvenik, a Otto Antonius je zoolog koji je katalogizirao i imenovao Tarpana. Posljedni divlji Tarpan je bila kobila i uginula je 1876 godine u Askania Nova koja se nalazi sjeverno od Krim-a u Ukrajini. Danas u poludivljoj okolini postoji rekonstruirano krdo koje je uzgojeno od Tarpanovih srodnika i nalazi se u šumskim rezervatima Popielno i Bialowieza u Poljskoj.

Postoje dokazi o još jednom divljem konju koji je postojao ali nije pobuđivao zanimanje hipologa, taj konj je nazvan Tundra. Ostaci tog konja pronalaženi su uz ostatke mamuta u dolini Yana u sjeverno-istočnoj Sibiriji. 1964 godine prijavljeno je da su na tom području viđne grupe bijelih konja. Znanstvenici pretpostavljaju da je Yakut poni koji prebiva na tom području direktni potomak Tundra konja, iako je veći tip Yakuta nastao od Azijskog divljeg konja. Generalno mišljenje je da Tundra nije imala nikakvog drugog utjecaja na kasniju obitelj konja.

Povijest konja pocela je u eocenu prije oko 55 milijuna godina Konj je prosao kroz citav niz faza evolucije (Eohippus, Mesohippus, Miohippus, Mercyhippus i Pliohippusda...) da bi dosao do oblika u kojem ga danas poznajemo. Danas postoji vise od 75 milijuna domacih (pitomih) konja, podijeljenih u vise od 100 razlicitih pasmina. Preci danasnjeg konja zivjeli su vec prije 55 milijuna godina i tezili oko 50 kilograma. Konj u oblicju koje mi poznajemo nastao je otprilike prije 10 milijuna godina. Danas ima konja koji mogu teziti i vise od tone. Takva izrazita primjena oblika i velicine rezultat je klimatsko-geografskih i hranidbenih mijena i promjena tijekom milijuna godina. Domestifikacija (udomacivanje) konja uslijedila je u mladem i srednjem kamenom dobu, odnosno od 10.000 do 2000 godina prije Krista. Domaci konj pojavio se u Europi izmedu 3000. i 2000. godine prije Krista.


Najstariji nama poznati predak konja je PRAKONJ - hirakoterij (Eohippus - Hyracotherium). Bio je visok od 30 do 45 cm i tezak od 5 do 15 kg. Duzina glave i trupa je bila od 60 do 90cm. Zivio je prije nekih 55 milijuna godina i Europi i Sjevernoj Americi. Smatra se praocem svih kopitara i papkara. Imao je primitivnu kratku glavu s ocima postavljenim po sredini glave. Hranio se liscem drveca i grmlja. Za razliku od danasnjih konja koji na svakoj nozi imaju po jedan prst, prakonji su imali po cetiri prsta na prednjim nogama i po tri prsta na straznjim nogama, a na svakom prstu se nalazilo malo kopito, imali su siljaste zube i zaobljena leda.. Prvi fosil prakonja je pronaden 1839 u engleskoj grofoviji Kent, a pronasao ga je sir Richard Owen.


Orohippus (Orohippus = planinski konj) se razvio iz Eohippusa prije oko 50 milijuna godina. Jedina veca razlika izmedu njih dvoje je slabljenje malih prstiju i jacanje srednjih te se kod Orohippusa zadnji pretkutnjak promijenio u kutnjak s cime je dobio jos jedan ostri zub. Krune na zubima su bile izrazenije sto znaci da se Orohippus hranio zilavijim biljkama. Imao je 15 pari rebara (3 para manje od Eohippusa)

Epihippus je nastao od Orohippus-a prije nekih 47 milijuna godina. Kod njega je primjecen jedino razvoj zuba, sada su i zadnja dva pretkutnjaka postali kutnjaci te je Epihippus dobio pet zubi za mljevenje hrane.


Slijedeci stupanj evolucije konja je Mesohippus koji se pojavio prije otprilike 37 milijuna godina, bio je visok oko 45cm, imao je savrsenije zubalo i bio je prvi s tri prsta na nogama. Svoje ime Masohippus sto znaci srednji konj je zasluzio tako sto on prijelazni stupanj izmedu konja izgledom slicnih eohippusu i konja slicnih "modernom" konju. U usporedbi s Eohippusom leda su mu manje zakrivljena i noge i vrat su mu duzi, imao je izduljenije lice i mozdane hemisfere su mu vece. Posto je bio vise grade, s duzim udovima bio je i brzi od svojih predaka, te su mu pocele nestajati tocke po krznu koje su sluzile boljoj kamuflazi. Vecina fosila Mesohippusa je pronadena na velikim ravnicama Dakote i Nebraske.


Miohippus je zivio prije 25 milijuna godina i bio je visok oko 60cm. Fosili dokazuju da su Miohippus i Mesohippus koegzistirali oko 4 milijuna godina. Kad je Mesohippus izumro Miohippus je nastavio zivjeti imao je malo duzu glavu. Miohippus i Mesohippus (i Parahippus) su u biti identicne zivotinje ali su razlicito klasificirane zbog minimalnih promjena kostura kao sto je duza lubanja i malo duzi cijeli kostur. Miohippus je takoder imao promijenjive krune na zubima, sto je postala tipicna karakteristika zubi njegovih nasljednika.

Kalobatippus je imao produzen drugi i cetvrti prst sto mu je olaksavalo kretanje po mekom tlu. Zbog rijetkih fosila i nedostatka cijelog kostura nije poznato nista konkretnije.

Parahippus je imao tri prsta na sve cetiri noge, s tim da su sva bocna prsta bila manja. Njegova visina je dosezala do 1,22m. Po svemu sudeci on je evolucionarna karika izmedu starih sumskih konja i konja koji obitavaju na ravnicam. Zivio je prije 24-17 milijona godina i bio je velicine njemackog ovcara.


Merychippus je bio visok oko jednog metra sto ga cini najvisim konjem do tada. Takoder je imao tri prsta kao i Mesohippus ali je stajao samo na jednom srednjem prstu, koji je poceo nalikovati na danjasnje kopito. Njuska mu se izduzila, a celjust se udubila dok su se oci jos vise razdvojile; sve u svemu bio je puno okretniji od svojih predaka. Merychippus je zivio u krdima prije otprilike 17 milijuna godina, bio je dosta slican danasnjem konju i imao je duguljastu glavu.


Pliohippus je prvi konj s jednim kopitom koji se razvio prije 10 milijuna godina. Na nogama je imao jake ligamente cime je dobio na brzini, imao je 19 pari rebara. Pliohippus je bio velicine magarca, griva mu je bila cvrsta i uspravna. Bio je nastanjen u Sjevernoj Americi.


Astrohippus je jos jedna karika u lancu evolucije konja, takoder ima jedno kopito i imao je velika anatomska udubljenja lica.

Dinohippus-ovi fosili su nedavno otkriveni. Direktni nasljednik Dinohippusa jos uvijek nije poznat. Najranije otkrivene vrste su D. spectans, D. interpolatus i D. leidyanus. Sto se tice morfologije nogu, zubi i lubanje jako su slicne Equusu. Zubi su postali manje zakrivljeni i znacajno su se smanjila anatomska udubljenja lica. Kod D. mexicanus zubi su jos ravniji, a anatomska udubljenja lica jos manja. U kasnom Pliocenu Dinohippus je bio najcesci konj u Sjevernoj Americi. Znajuci da Equus ima vrlo ravne zube i nema anatomskih udubljenja lica pretpostavlja se da je evoluira iz Dinohippus-a.

Equus - moderni konj - u pocetku je njegovo tijelo vise slicilo zebri, a glava je izgledala kao glava danasnjeg magarca. Vrste Equus-a zivjele su od prije 5 milijuna godina do danas, njegovi fosili su pronalazeni na svakom kontinentu osim na Antartiku i Australiji. Zivuce vrste Equus-a ukljucuju konje, magarce i zebre. Najranije poznate vrste Equusa su jos uvijek imale crte Dinohippusa ukljucujuci lagana anatomska udubljenja lica. Najvjerojatnije su imali uspravne krute grive, nitaste repove, usi su im bile srednje velicine i na nogama su imali pruge


NEPOSREDNI PRECI DANASNJEG KONJA
Postoji teorija da moderni konj potjece od tri primitivna tipa konja od kojih jedan jos uvijek postoji. Nema sumnje da su tokom i nakon ledenog doba postojale brojne grade i forme Equus-a kojima su razlike bile naglasene efektom razlicitih okolina u kojima su zivjeli. Argumentirano dokazima i daljnim istrazivalackim studijama znamo da se danasnji konj zasniva na:
- Sumskom konju
- Przewalskom (azijski divlji konj) konju i
- laksem i profinjenijem Tarpanu koji je jos nazivan pustinjskim konjem ili konjem visoravni
Danasnji teski konj je najvjerojatnije nastao od Sumskog konja i eventualnim krizanjem s azijskim divljim konjima na kojeg su utjecale promjene okolisa povezane s ljudskom intervencijom. Pretpostavalja se da je populaciji modernih lakih konja doprinjeo Tarpan i krda azijskih divljih konja, njihovo krizanje te kasnije izvedenice.


SUMSKI KONJ – Equus caballus silvaticus - Diluvial (potopni) konj
Vecina nadleznih znanstvenika se slaze da je Sumski konj prezivio ledeno doba u formi Equus caballus germanicus. Pretpostavlja se da je bio visine oko 152cm. Imao je jake noge i masivno tijelo prosjecne tezine oko 545kg. Bio je prekriven jakom i grubom dlakom, dok su mu griva i rep bili masivni i ostri, stopala su mu bila velika i siroka sto ih je cinilo prikladnim za mocvarna podrucja. Krzno im je najvjerojatnije bilo prosarano crvenim i crnim dlakama sto je karkteristika zivotinja koje zive u vlaznim sumama. Postoje dokazi koji sugeriraju daje tip teskog konja (u svim drugim proporcijama osim visine) postojao jos na pocetku Pleistocena, mozda prije milijun godina. 10,000 godina stari tragovi sporo kretajuce zivotinje koja je mogla biti jedan od oblika sumskog konja pronadeni su u Skandinaviji, dok druga nalazista u sjeverozapadnoj Njemackoj datiraju od prije 3,000 godina i prikazuju znacajne slicnosti s masivnim Svedskim teskim konjem te s jos nekim grubljim pasminama teskih konja.

AZIJSKI DIVLJI KONJ je jedini zivuci divlji konj, njegov znanstveni naziv je Equus caballus przewalskii przewalskii Poliakov takoder se naziva i Divlji kon Przewalskoga, u Mongoliji je poznat kao Taki, dok ga Kirghizi nazivaju Kertagom. 1879 godine otkrio ga je ruski istrazivac Nikolaj Mihajlovic Przewalski na stepama centralne Azije, a 1881 ga je katalogizirao zoolog J.S. Poliakov. O njemu sam vise napisala u podforumu o pasminama


TARPAN je bio divlji primitivni tip konja koji se prostirao od juzne Francuske i Spanjolske do centralne Rusije. Znanstveno ima Tarpana je Equus caballus gmelini Antonius. J.F. Gmelin je njemacko-ruski znanstvenik, a Otto Antonius je zoolog koji je katalogizirao i imenovao Tarpana. Posljedni divlji Tarpan je bila kobila i uginula je 1876 godine u Askania Nova koja se nalazi sjeverno od Krim-a u Ukrajini. Danas u poludivljoj okolini postoji rekonstruirano krdo koje je uzgojeno od Tarpanovih srodnika i nalazi se u sumskim rezervatima Popielno i Bialowieza u Poljskoj.


Postoje dokazi o jos jednom divljem konju koji je postojao ali nije pobudivao zanimanje hipologa, taj konj je nazvan Tundra. Ostaci tog konja pronalazeni su uz ostatke mamuta u dolini Yana u sjeverno-istocnoj Sibirij. 1964 godine prijavljeno je da su na tom podrucju videne grupe bijelih konja. Znanstvenici pretpostavljaju da je Yakut poni koji prebiva na tom podrucju direktni potomak Tundra konja, iako je veci tip Yakuta nastao od Azijskog divljeg konja. Generalno misljenje je da Tundra nije imala nikakvog drugog utjecaja na kasniju obitelj konja. Povijest konja pocela je u eocenu prije oko 55 milijuna godina Konj je prosao kroz citav niz faza evolucije (Eohippus, Mesohippus, Miohippus, Mercyhippus i Pliohippusda...) da bi dosao do oblika u kojem ga danas poznajemo. Danas postoji vise od 75 milijuna domacih (pitomih) konja, podijeljenih u vise od 100 razlicitih pasmina. Preci danasnjeg konja zivjeli su vec prije 55 milijuna godina i tezili oko 50 kilograma. Konj u oblicju koje mi poznajemo nastao je otprilike prije 10 milijuna godina. Danas ima konja koji mogu teziti i vise od tone. Takva izrazita primjena oblika i velicine rezultat je klimatsko-geografskih i hranidbenih mijena i promjena tijekom milijuna godina. Domestifikacija (udomacivanje) konja uslijedila je u mladem i srednjem kamenom dobu, odnosno od 10.000 do 2000 godina prije Krista. Domaci konj pojavio se u Europi izmedu 3000. i 2000. godine prije Krista.


Najstariji nama poznati predak konja je PRAKONJ - hirakoterij (Eohippus - Hyracotherium). Bio je visok od 30 do 45 cm i tezak od 5 do 15 kg. Duzina glave i trupa je bila od 60 do 90cm. Zivio je prije nekih 55 milijuna godina i Europi i Sjevernoj Americi. Smatra se praocem svih kopitara i papkara. Imao je primitivnu kratku glavu s ocima postavljenim po sredini glave. Hranio se liscem drveca i grmlja. Za razliku od danasnjih konja koji na svakoj nozi imaju po jedan prst, prakonji su imali po cetiri prsta na prednjim nogama i po tri prsta na straznjim nogama, a na svakom prstu se nalazilo malo kopito, imali su siljaste zube i zaobljena leda.. Prvi fosil prakonja je pronaden 1839 u engleskoj grofoviji Kent, a pronasao ga je sir Richard Owen.


Orohippus (Orohippus = planinski konj) se razvio iz Eohippusa prije oko 50 milijuna godina. Jedina veca razlika izmedu njih dvoje je slabljenje malih prstiju i jacanje srednjih te se kod Orohippusa zadnji pretkutnjak promijenio u kutnjak s cime je dobio jos jedan ostri zub. Krune na zubima su bile izrazenije sto znaci da se Orohippus hranio zilavijim biljkama. Imao je 15 pari rebara (3 para manje od Eohippusa)

Epihippus je nastao od Orohippus-a prije nekih 47 milijuna godina. Kod njega je primjecen jedino razvoj zuba, sada su i zadnja dva pretkutnjaka postali kutnjaci te je Epihippus dobio pet zubi za mljevenje hrane.


Slijedeci stupanj evolucije konja je Mesohippus koji se pojavio prije otprilike 37 milijuna godina, bio je visok oko 45cm, imao je savrsenije zubalo i bio je prvi s tri prsta na nogama. Svoje ime Masohippus sto znaci srednji konj je zasluzio tako sto on prijelazni stupanj izmedu konja izgledom slicnih eohippusu i konja slicnih "modernom" konju. U usporedbi s Eohippusom leda su mu manje zakrivljena i noge i vrat su mu duzi, imao je izduljenije lice i mozdane hemisfere su mu vece. Posto je bio vise grade, s duzim udovima bio je i brzi od svojih predaka, te su mu pocele nestajati tocke po krznu koje su sluzile boljoj kamuflazi. Vecina fosila Mesohippusa je pronadena na velikim ravnicama Dakote i Nebraske.


Miohippus je zivio prije 25 milijuna godina i bio je visok oko 60cm. Fosili dokazuju da su Miohippus i Mesohippus koegzistirali oko 4 milijuna godina. Kad je Mesohippus izumro Miohippus je nastavio zivjeti imao je malo duzu glavu. Miohippus i Mesohippus (i Parahippus) su u biti identicne zivotinje ali su razlicito klasificirane zbog minimalnih promjena kostura kao sto je duza lubanja i malo duzi cijeli kostur. Miohippus je takoder imao promijenjive krune na zubima, sto je postala tipicna karakteristika zubi njegovih nasljednika.

Kalobatippus je imao produzen drugi i cetvrti prst sto mu je olaksavalo kretanje po mekom tlu. Zbog rijetkih fosila i nedostatka cijelog kostura nije poznato nista konkretnije.

Parahippus je imao tri prsta na sve cetiri noge, s tim da su sva bocna prsta bila manja. Njegova visina je dosezala do 1,22m. Po svemu sudeci on je evolucionarna karika izmedu starih sumskih konja i konja koji obitavaju na ravnicam. Zivio je prije 24-17 milijona godina i bio je velicine njemackog ovcara.


Merychippus je bio visok oko jednog metra sto ga cini najvisim konjem do tada. Takoder je imao tri prsta kao i Mesohippus ali je stajao samo na jednom srednjem prstu, koji je poceo nalikovati na danjasnje kopito. Njuska mu se izduzila, a celjust se udubila dok su se oci jos vise razdvojile; sve u svemu bio je puno okretniji od svojih predaka. Merychippus je zivio u krdima prije otprilike 17 milijuna godina, bio je dosta slican danasnjem konju i imao je duguljastu glavu.


Pliohippus je prvi konj s jednim kopitom koji se razvio prije 10 milijuna godina. Na nogama je imao jake ligamente cime je dobio na brzini, imao je 19 pari rebara. Pliohippus je bio velicine magarca, griva mu je bila cvrsta i uspravna. Bio je nastanjen u Sjevernoj Americi.


Astrohippus je jos jedna karika u lancu evolucije konja, takoder ima jedno kopito i imao je velika anatomska udubljenja lica.

Dinohippus-ovi fosili su nedavno otkriveni. Direktni nasljednik Dinohippusa jos uvijek nije poznat. Najranije otkrivene vrste su D. spectans, D. interpolatus i D. leidyanus. Sto se tice morfologije nogu, zubi i lubanje jako su slicne Equusu. Zubi su postali manje zakrivljeni i znacajno su se smanjila anatomska udubljenja lica. Kod D. mexicanus zubi su jos ravniji, a anatomska udubljenja lica jos manja. U kasnom Pliocenu Dinohippus je bio najcesci konj u Sjevernoj Americi. Znajuci da Equus ima vrlo ravne zube i nema anatomskih udubljenja lica pretpostavlja se da je evoluira iz Dinohippus-a.

Equus - moderni konj - u pocetku je njegovo tijelo vise slicilo zebri, a glava je izgledala kao glava danasnjeg magarca. Vrste Equus-a zivjele su od prije 5 milijuna godina do danas, njegovi fosili su pronalazeni na svakom kontinentu osim na Antartiku i Australiji. Zivuce vrste Equus-a ukljucuju konje, magarce i zebre. Najranije poznate vrste Equusa su jos uvijek imale crte Dinohippusa ukljucujuci lagana anatomska udubljenja lica. Najvjerojatnije su imali uspravne krute grive, nitaste repove, usi su im bile srednje velicine i na nogama su imali pruge


NEPOSREDNI PRECI DANASNJEG KONJA
Postoji teorija da moderni konj potjece od tri primitivna tipa konja od kojih jedan jos uvijek postoji. Nema sumnje da su tokom i nakon ledenog doba postojale brojne grade i forme Equus-a kojima su razlike bile naglasene efektom razlicitih okolina u kojima su zivjeli. Argumentirano dokazima i daljnim istrazivalackim studijama znamo da se danasnji konj zasniva na:
- Sumskom konju
- Przewalskom (azijski divlji konj) konju i
- laksem i profinjenijem Tarpanu koji je jos nazivan pustinjskim konjem ili konjem visoravni
Danasnji teski konj je najvjerojatnije nastao od Sumskog konja i eventualnim krizanjem s azijskim divljim konjima na kojeg su utjecale promjene okolisa povezane s ljudskom intervencijom. Pretpostavalja se da je populaciji modernih lakih konja doprinjeo Tarpan i krda azijskih divljih konja, njihovo krizanje te kasnije izvedenice.


SUMSKI KONJ – Equus caballus silvaticus - Diluvial (potopni) konj
Vecina nadleznih znanstvenika se slaze da je Sumski konj prezivio ledeno doba u formi Equus caballus germanicus. Pretpostavlja se da je bio visine oko 152cm. Imao je jake noge i masivno tijelo prosjecne tezine oko 545kg. Bio je prekriven jakom i grubom dlakom, dok su mu griva i rep bili masivni i ostri, stopala su mu bila velika i siroka sto ih je cinilo prikladnim za mocvarna podrucja. Krzno im je najvjerojatnije bilo prosarano crvenim i crnim dlakama sto je karkteristika zivotinja koje zive u vlaznim sumama. Postoje dokazi koji sugeriraju daje tip teskog konja (u svim drugim proporcijama osim visine) postojao jos na pocetku Pleistocena, mozda prije milijun godina. 10,000 godina stari tragovi sporo kretajuce zivotinje koja je mogla biti jedan od oblika sumskog konja pronadeni su u Skandinaviji, dok druga nalazista u sjeverozapadnoj Njemackoj datiraju od prije 3,000 godina i prikazuju znacajne slicnosti s masivnim Svedskim teskim konjem te s jos nekim grubljim pasminama teskih konja.

AZIJSKI DIVLJI KONJ je jedini zivuci divlji konj, njegov znanstveni naziv je Equus caballus przewalskii przewalskii Poliakov takoder se naziva i Divlji kon Przewalskoga, u Mongoliji je poznat kao Taki, dok ga Kirghizi nazivaju Kertagom. 1879 godine otkrio ga je ruski istrazivac Nikolaj Mihajlovic Przewalski na stepama centralne Azije, a 1881 ga je katalogizirao zoolog J.S. Poliakov. O njemu sam vise napisala u podforumu o pasminama


TARPAN je bio divlji primitivni tip konja koji se prostirao od juzne Francuske i Spanjolske do centralne Rusije. Znanstveno ima Tarpana je Equus caballus gmelini Antonius. J.F. Gmelin je njemacko-ruski znanstvenik, a Otto Antonius je zoolog koji je katalogizirao i imenovao Tarpana. Posljedni divlji Tarpan je bila kobila i uginula je 1876 godine u Askania Nova koja se nalazi sjeverno od Krim-a u Ukrajini. Danas u poludivljoj okolini postoji rekonstruirano krdo koje je uzgojeno od Tarpanovih srodnika i nalazi se u sumskim rezervatima Popielno i Bialowieza u Poljskoj.


Postoje dokazi o jos jednom divljem konju koji je postojao ali nije pobudivao zanimanje hipologa, taj konj je nazvan Tundra. Ostaci tog konja pronalazeni su uz ostatke mamuta u dolini Yana u sjeverno-istocnoj Sibirij. 1964 godine prijavljeno je da su na tom podrucju videne grupe bijelih konja. Znanstvenici pretpostavljaju da je Yakut poni koji prebiva na tom podrucju direktni potomak Tundra konja, iako je veci tip Yakuta nastao od Azijskog divljeg konja. Generalno misljenje je da Tundra nije imala nikakvog drugog utjecaja na kasniju obitelj konja.