Ti si ovdje : Home // Priče // Vaši tekstovi // Mojoj babi

Mojoj babi

IspisE-mail Autor s. Maja Ivković Subota, 19 Siječanj 2013 17:13

„Šaljem ti radosnu vijest :) još jedna više duša u nebu.“

ruke_krunicaPrimila sam ovu poruku 19. siječnja 2013. iza ponoći, a pročitala je ujutro poslije mise. Nije mi trebalo dugo da shvatim da je ta nova duša u nebu moja draga baba.  Da, to je uistinu radosna vijest jer ja kao i svi kršćani vjerujem da je smrt samo prijelaz iz prolaznog u vječni život. Ali svejedno, unatoč toj vjeri u vječnost, ne može čovjek ostati hladan i ne zaplakati za onim s kojim je živio. Da, otišla je moja baba u vječnost praznih ruku, ali punog srca koje se tijekom ovih 90. godina života svime napunilo.

Palo mi je napamet što će ljudi pomisliti kad čuju na misi da je umrla Mila Ivković iz Zagoričana, u 90. godini, opremljena svetim sakrametnima. Da, vjerojatno će reagirati kao šta sam i ja uvijek reagirala kad bih čula da je netko doživio duboku starost. „Ajde, naživila se. Nije to za žalit.“ Međutim, kad je netko tvoj u pitanju, onda te brojne godine ništa ne znače pogotovo ako si tu osobu volio i s njom  živio skoro dvadeset godina.

Možda će u današnjem vremenu kad djeca odrastaju u vrtićima i nemaju baš neki veliki kontakt sa svojim bakama i djedovima izgledati čudno ili u krajnju ruku pretjerano ovo moje pisanje o mojoj babi. Međutim, ako se uzme u obzir da je to osoba koja me uz moje roditelje odgajala, onda možda to i ne zvuči tako strano. Da, ja nisam dijete vrtića niti posebno plaćenih teta za čuvanje. Mene je čuvala moja baba koja nije znala ni čitati ni pisati, a svejedno se to nije negativno odrazilo na moje  kasnije školovanje. Naprotiv. I da! Da se razumijemo, nisam ja voljela svoju babu zato što je imala njemačku penziju. Ne! Jer je nije imala. Baba se voli jer je baba i nema tu sada neke filozofije niti koristoljublja. I da, iako smo mi imali i drugu babu s mamine strane koja je imala penziju, uvijek je za nas (Jolinu djecu) baba iz Zagoričana, bila ''naša'' baba. Jer jednostavno, to je tako. ''Nije krv pura!'' rekla bi strina Mila s kojom se baba vječno prepirala, a bez koje nije ni dana mogla jer su čitav život zajedno proživjele.

Znate, mi smo našu babu tijekom zadnjih 10-ak godina već par puta ''pokapali''. Ali nije se ona nikad dala. Uvijek bi se nekom, nama nikad shvaćenom, snagom othrvala slabosti i bolesti. Sjećam se kako smo je zadnji put otpisali prije rođenja moje male sestre Ive. Tada je imala neki blaži moždani udar, a tom prilikom striko Ante, tješeći sebe i nas, rekao je: ''Ajde, ne budite ludi. Još će moja Milka i Ivu u školu spremiti.“ I zaista je bilo tako jer Iva je sada već treći razred samo što je u zadnje vrijeme Iva čuvala babu, a ne baba Ivu. A bilo je zanimljivo promatrati njih dvije zajedno. U nekim trenucima mi se činilo da nema razlike između njih jer starost jednostavno podjetinji i kao takvu je trebaš prihvatiti. U zadnje vrijeme, nakon Ive koja joj je zadnja unuka, molila je baba Boga da je poživi dok se ne rodi i koje od praunučadi. A kako je naša obitelj mnogobrojna, stalno je neko dijete bilo na putu pa je baba to mudro iskorištavala :) I nekako, znakovito mi je to da je zadnje praunuče koje je dočekala bilo od njenog Ante i to djevojčica koja se nazvana po njoj, Mila. (Usput rečeno baba je imala 7 djece, 23 unučadi i 24 praunučadi.)

Kao što sam već navela baba je uvijek od nečeg bolovala. I uvijek je govorila u nekim zdravijim fazama: ''Joj, da me se oće Gospa sitit!'' A onda kad bi ju stvarno nešto zabolilo znala bi kukati: ''Gospe, moja šta ću ti?“ iz čega se dalo zaključiti da je još uvijek željna koji put skoknuti do sela kradomice. Vjerojatno znate kako je naša kuća izdvojena od drugih Ivkovića kuća i kako se trebamo spuštati niz brdo da bi došli u selo. E naša bi baba uvijek kad se osjeti malo bolje, sprašila u selo da čuje šta se događa u svitu i sv. Petar je ne bi mogao razuvjeriti da to ne čini iako bi svaki put nakon toga završila u krevetu po par dana dok se ne oporavi za sljedeću turneju. A kad bi je pitali zašto to čini, odgovorila bi: ''Pa vi ne bi meni dali ni iz kuće maknut!'' I tako u nedogled dok na koncu tom svojom željom za kretanjem nije sama sebi presudila slomivši kuk prije par tjedana.

ruke_stare_mladeVeć sam spomenula da baba nije znala čitati ni pisati. Navodno ju je to pokušavao naučiti dedo Bojko koji je učio i druge žene u svoje vrijeme. Međutim, baba nikad nije uspijela svladati tu vještinu. Nažalost, jer kada su zavladale na tv-u one meksičke sapunice baba ih je također gledala i onda je uvijek od nas tražila da joj prevodimo radnju jer joj nije bilo jasno zašto ova glumica galami, ona plače, zašto je onaj „nalet“ ostavio onu prvu ženu, pa se spetljo s ovom drugom, itd. Ali znala je sve u svemu dobro pohvatati radnju. Ali nije bila najgora stvar babi prevoditi te sapunice jer sam ih i ja gledala. Međutim, ono zbog čega će mi baba, između ostalog, zavijek ostati u sjećanju jest njeno buđenje  svakog ljeta prije sedam sati ujutro. Još uvijek mi odzvanja onaj glas: ''Maje, ajde diži se! Eno svi su već krave istjerali na vrh Markovića doca!'' Znala sam da sam morala svako jutro goniti krave na pašu i nisam imala ništa protiv toga. Međutim, mene bi moja baba probudila pola sata prije kad se još ne bi ni znalo hoće li krave ''gore'' ili ''dole'', a kamoli da su krave istjerane na vrh doca. I svako jutro tako muka s njom i nikako joj dokazati da ja mogu za čas strčati niz selo.

Ali, voljela je mene moja baba, i više nego što sam ja to mogla i zamisliti. Dobro, priznajem, nikad ko svog Stipu Antinog, ali tu negdje. Kad jednom prilikom nije znala za sebe, ni tko je ni gdje se nalazi, samo je mene spominjala i govorila: „Sve dati Maji.“ Poslije, kad je došla sebi zezali smo je da mi mora sve dati. A baba ko baba, između svojih marama u ormaru izvukla je svoj stari smeđi novčanik i dala mi nešto od onog što bi dobila od svoje djece. A tako je činila i kasnije kad sam otišla od kuće. Uvijek bi mi dala koju kunu da se nađe u dalekom svitu jer ''tebi je, moj sinko, to potribnije.'' I da, jednom mi je obećala ostaviti svoju baulu. Doduše, to sam je tražila davno, prije odlaska u samostan kada sam mislila da u bauli skriva neko veliko blago, a ne neke nove, ''tazi'' košule i robu za ukop. Zadnji moj razgovor s njom bio je prije nekoliko dana. Zahvaljujući ovoj suvremenoj tehnici uspjela sam je vidjeti dok je ležala u krevetu. Bila je pri svijesti i kad je čula moj glas obradovala se rekavši: “A Maje moja, kad si došla?“ To je bio moj zadnji razgovor s njom, a vidjela sam je zadnji put sinoć, blijedu, nemoćnu, očito spremnu za odlazak jer je njena misija ovdje završena. No, da ne  bude zabune, voljela je baba jednako i drugu svoju dicu. Kada bi čula da netko od njih dolazi iz Slavonije cijeli bi dan provela na prozoru pogledajući hoće li koje auto od Bunara skrenuti kod naše bajte. I doslovno bi cijeli dan provirivala kao da će to ubrzati njihov dolazak. I uvijek se ona brinula za sve nas i prigovarala ako joj što ne bi bilo po ćeifu. Pa je neprestano galamila na Dragicu jer ne sređuje gornji kat za svoju dicu nego sve potroši na gluposti, Dinku je dok se nije oženio neprestano prigovarala što se ne ženi, Josipi što ima samo jedno dite, Keku što joj uši probi sa ''onim svojim đavlima'' (muzikom), itd. (Usput baba je znala, ko i sve naše starije žene, s vremena na vrijeme ''đavleknuti'' i često je koristila izraz koji ja nikad nisam razumjela: „Trazi vas lanili“).

Mogla bih ja još štošta napisati o svojoj babi. Međutim, neke stvari se ne mogu prenijeti na papir. Iako nekad nije bilo jednostavno s njom živjeti zbog standardnog sukoba generacija, sve u svemu babina prisutnost u mom životu ostavila je velik trag i ja sam zahvalna Bogu što sam s njom živjela, a vjerujem da je i njoj bilo lijepo živjeti s nama, s mojom obitelji koja se o njoj brinula i u zdravlju i bolesti. Na koncu, ne preostaje mi ništa više nego reći: Neka njoj Gospodin udijeli vječni pokoj. A iako kažu da u vječnom životu nema ovozemaljskih odnosa, ja ipak zamišljam kako je dedo Bojko čeka „gore“ sa hrpom prigovora zbog kojeg će se i gore nastaviti, ko biva, svađati.


P.S. Sve ovo sam napisala ne samo zbog svoje babe, nego da jednim konkretnim primjerom dočaram kako starost i mladost, djeca i majka, baba i unuci mogu skladno živjeti unatoč svim poteškoćama te da ujedno potaknem sve koji imaju nekog starijeg u obitelji da im se jave katkad za života. Nemojte čekati smrt da nekom onda odnesete cvijeće na grob. Uvjerena sam da bi toj osobi više značio za života  jer znam kako je moja baba bila sretna kada bi se netko nje sjetio u njenoj starosti i bolesti.

 

s. Maja Ivković