Šumsko voće

Ispis Autor Milan Krišto Nedjelja, 08 Lipanj 2008 01:00

Izvan sela po docima, Šušnjovači, Polječakušama, Gredi, Vrbovnicima, Pavlovoj ogradi, Kuku, Klačinama, Kruzima, Borovoj glavi, Osoju, Jelovači, Sodolu, Oštrulju, Ivoviku i ostalim mjestima brali smo: divlje trešnje, kruščice, jabučice-duvakinje, mukinje, berekinje, borovnice-vrisine, lišnjake. Bile su tu i druge delicije: jagode, kupine, ljutika, bukvići, rišci, pečurke.

Divlje trešnje

divlja_tresnja Jedine trešnje koje su rasle izvan sela bile su one u Ilinom Vrbovniku. Nekoliko ih je bilo tamo. Nestrpljivo bi djeca svake godine čekala da dozriju. I kada bi konačno dočekali crveno-crne plodove, problemi su počinjali.

Djeci problem kako ih obrati a da ih nitko ne vidi, a Ili kako ih sačuvati od krađe nestašne djece. Nije Ile branio djeci brati trešnje zbog trešanja, nego zato što su djeca kradući ih, uvijek gazila krumpire, žito ili ono što je na njivi raslo. Pokušavao je na mnoge načine sačuvati trešnje ili barem koliko-toliko otežati djeci branje trešanja, pa je potkresao grane na stablu toliko visoko da je do prvih rašlji bilo jako teško doći. Djeci je to predstavljalo prepreku koju su s mukom prelazila.

Gotovo uvijek se dogodilo da, kad bi djeca uspala u trešnje, Ile bi iz sela krenuo u Vrbovnik. Kao da je znao da netko krade trešnje. A tada bi krenula jurnjava i bježanija djece iz Vrbovnika. Gotovo bi padali iz krošnji, lomeći grane i kližući niz stabla što bi ih nogama obuhvatili. Ile bi već bio kod Bilila i dobro bi vidio djecu kako bježe kroz vrbovnike prema Košušinoj gredi i Janjčijaku. Žurio bi kao da će ih stići. Krenuo bi za njima poprijeko, prema Mujkinom rastu. No čim bi djeca zamakla na SalemljovačuBilila kući. Vjerojatno se samo smijao spoznaji kako ga se djeca boje. prema Klačinama on bi odustao. Nakratko bi svratio u Vrbovnik, pogledao što su djeca napravila i onda se uputio na Vrbovnik. Tamo bi se osvježio hladnom vodom i polako krenuo niz

A djeca, kada bi vidjela da ih više ne slijedi, bi posjedala i prepričavala događaj, pušući i češući se po izgrebanim bedrima i užarenim dlanovima što su strugala frževe odrezanih grana što su stršali na stablu trešnje.

Trešnje nisu bile ukusne. Bile su sitne i gorke. Međutim, želja da ih se proba i ubere bila je beskrajna i neutaživa, bez obzira na žarenje dlanova, izgrebane noge i strah od Ile.

Na nedjeljne mise djeca su sa strahom išla. Bojala su se kako će ih Ile prepoznati i istući.

 

Kruščice

divlje_kruske Voće koje nitko nije branio. Zato se moglo brati do mile volje. Upravo zbog toga, nije se nikome žurilo krasti ga. Nije bilo potrebe, jer nedozreli plodovi nisu bili za jelo. A onako, napola zreli, brani su u ranu jesen i skrivani u oknima punim žita. Tako skrivene u zlatnom zrnu bi dozrele. Jedinstven okus su imale kruščice što su u žitu dozrele.

Rasle su po Kruzima, Jelovači, docima u Osoju i ispod Oštrulja, Sodolskoj strani. Svugdje ih je bilo. Bile su uglavnom sitne, ali tvrde kao kamen kad su bile još zelene. Kad bi pod jesen malo dozrele, bile su žute, ali nedovoljno slatke i trpke.

I medvjedi su ih jeli.

 

Jabučice – duvakinje

divlja_jabuka Kao prave jabuke su izgledale. I bojom i oblikom. Izuzetno su mirisale. Samo nisu bile krupne i bez obzira, bile nedozrele ili zrele nisu bile jako ukusne. Više bi se reklo da su bile gorke nego slatke. Djeca bi govorila da su «ljute». U stvari su bile kisele, gorke, trpke. Rijetka su bila stabla na kojima su se mogle ubrati ukusne jabučice.

Moglo ih se, kao i kruščice naći svuda po okolnim stranama, docima, ogradama i ostalim mjestima izvan sela.

 

Mukinje

mukinja Rasle su uglavnom u Ivoviku, Borovom polju, stranama i šumarcima na Kruzima i Jelovači. Dozrijevale su u kasnu jesen kad bi lišće sa drveća u planini počelo padati. Jako ukusno šumsko voće su mukinje. Plodovi rastu u grozdovima. Kad dozriju intezivne su crvene boje i mekane su.

Jestive čak i za medvjede.

 

Berekinje

berekinjeJedno, možda, od najukusnijeg šumskog voća. Dozrijevaju krajem srpnja mjeseca. Plod im je tamnoplave skoro crne boje oblika vrlo sličnog borovnici. Jako ukusno i osvježavajuće šumsko voće. Najviše raste na obodima Kruškog polja (Dupci, Privije, Doci, Straža, Bobovnik).

Kad se sijeno zgonilo s kruga, stariji su djeci znali donositi grane pune plodova berekinje. To su činili i čobani, ali rijetko. Jer čobani su bili ljuti na to što opet sutra moraju blagu, pa bi berekinje što bi ih ponijeli kući, usput pojeli.

 

Borovnice – vrisine

Borovnice su rasle samo u Ivoviku i to pri vrhu strane. Brali su ih uglavnom Mihaljevići – Bleve. Oni su znali gdje ih najviše ima i to su uglavnom od svih krili. Borovnica ili vrisina kako su je zvali Bleve je uz jagodu kraljica šumskog voća. Izuzetno ukusna, slatka, tamna, sočna, mirisna. Najbolja.

Samo, malo ih je bilo i nisu svoj djeci u selu bile lako dostupne. Privilegij su imali Mihaljevići. Samo ne zna se dali borovnice još uvijek rastu tamo iznad nekadašnjeg Ivovika.

 

Ako netko zna neka javi.

 

Jagode

divlje_jagode Jagode su rasle uglavnom ispod šumaraka u  docima. Postojale su dvije vrste.

One koje su rasle u ispod Polica, u Polječakušama i Kamenicama najviše su sličile domaćim jagodama. Nisu bile krupne. Najveća što se mogla naći bila bi veličine krupnijeg zrna graha. Ali su zato te jagode bile izuzetno ukusne, slatke, sočne i mirisne. Nije ih bilo puno. Zato su valjda tako bile ukusne.

Postojale su i one koje su rasle u višljim krajevima oko sela (u Borju najviše). Bilo ih je puno više. Bile su mirisne i jako crvene ali su bile nešto manje slatke i ukusne od ovih što su rasle bliže selu.

 

Kupine

kupine Bilo ih je svuda oko sela gdje je raslo grmlje. Najviše oko zidova kod Vrbovnika, ispod Polica oko ceste a najpoznatije su bile one što su rasle po međama i grudinama. Poznate međe što su obrasle kupinama bile su one na njivama kod Dolića košara. Tamo su bile i najkrupnije i najukusnije posebice kod Mihaljevića-Barišinih košara i Zuberovioh košara. Dozrijevale su uglavnom oko Velike Gospe i najviše su ih brali čobani.

 

Lješnjaci

ljesnjak Svuda ih je bilo. I u blizini sela i u okolnim stranama a najpoznatiji su bili oni u Sodolskoj strani, oko Krivodola i Jagodnjaka, po Gornjoj strani, Kremenjačama, Koritima i cijelim Kruzima. Dozrijevali bi u rujnu mjesecu.

Brale su ih cijele obitelji. Brali su ih čobani. Natjecalo se u selu i staro i mlado tko će više ubrati lješnjaka i tko će više jastučnica napuniti oguljenim lješnjacima za zimu.

Zašiveni u jastučnicama, lješnjaci su sušeni po prozorima na kasnoljetnom suncu. Nisu bili krupni ali su zato bili vrlo ukusni. Uglavnom su se jeli u zimskom razdoblju a poklanjali su se u rijetkim prigodama. Bili su neizostavni dio božićnog vremena i božićnog stola.

Postoji i jedna poslovica u svezi s lješnjacima koja glasi:

«Ako na Svetog Iliju grmi, lješnjaci će biti crvljivi.»

Koliko je ta poslovica bila točna nije nitko sa sigurnošću utvrdio. Bilo je godina kada su lješnjaci bili crvljivi više a nekada manje. I na Ilijinu je grmilo.

 

Ljutika

Ljutika nije voće. Ni šumsko ni domaće. Ljutika je trava. Nije obična trava ali je zeljasta biljka i spada u porodicu trava.

Najviše ljutike djeca su brala po Kikinom docu, Mokrom docu, Polječakušama, Kamenicama a sigurno je ljutike bilo svuda oko sela. Ljutika je dobila ime po tome što je bila «ljuta». U stvari nije bila ljuta nimalo, nego je bila jako kisela. Poput mlade razdelije. Samo je bila daleko ukusnija. Reklo bi se i kisela i slana. Djeca su uglavnom brala cijelu biljku. I lišće što je raslo pri zemlji i izdanak koji je rastao uvis do pola metra od zemlje na kojemu su bili mali listovi pravilno raspoređeni. Krupni su bili od dna a prema vrhu su bili sitniji. Na vrhu je bila metlica.

Djeca su jela listove. Stabljika se grizla zubima a sočni i ukusni kiseli sadržaj pijukao.

 

Pečurke

pecurke Pečurke su rasle oko sela samo na nekoliko mjesta. Ta mjesta su se zvala pečurišća. S proljeća i u ranu jesen za vrijeme prvih kiša to su bila najposjećenija mjesta oko sela. Mnogi su ujutro žurili ispod Janjčijaka, ispod Klačina, na Sušinu stranu, na Salemljovaču, Mijkin rast i ostala poznata mjesta po prve jutarnje pečurke. Natjecanje bi često bilo tko će prije ubrati pečurke - krave, ovce  ili ljudi. Pobjeđivali su nekada jedni nekada drugi.

Najukusnije pripremljene pečurke su bile na sljedeći način:

Ubrane pečurke se samo malo obrišu. Najukusnije su one veličine findžana i manje. Izvadi im se korijen a unutra se stavi soli. Tako se peče na ploči šporeta dok se sol ne otopi. Kad se sol otopi pečurka je najbolja za jelo. Pečurke su vrlo ukusne i posebnog mirisa. I nema ih baš u izobilju.

Nisu sve gljive što rastu oko sela pečurke. Narod ih sve zove pečurkama.

 

Rišak

riskovinaO rišcima su nešto rekli Vine i Drago. Neću još ništa dodavati o tom plodu.

Samo ću ponoviti: Odgovor se nagrađuje.

Nagradu uskoro otkrivamo.

Drago, ti ne sudjeluješ u igri zato što možeš prepisivati gradivo.