Misoiđa

Ispis Autor Drago Mihaljević

biseriMisoiđa je ikavski oblik za mesojeđa (kod nas razdoblje od Božića do čiste sride, odnosno početka Korizme) u kojemu se smije ist meso. Rič je dakle složenica od imenice meso i od glagolske imenice jeđa (u ikavskom obliku jiđa = iđa - od glagola jesti -isti). Oblik misoiđa virovatno je pučka etimologija, pri čemu je zbog krivog razumivanja drugog dila (iđa od ići umisto od isti) i u prvom dilu došlo do zamine mesa misom pa je nastala misoiđa (umisto mesoiđa). U razgovoru sa Šujičacima doznao sam da se u Šujici govori mesoiđa, a u Galečiću kao i kod nas misoiđa, dok se u Duvanjskim selima oko Buškog jezera (Dobrići) kaže Mesoija.

Postoje dvi vrste misoiđe: duga i kratka, ovisno o vrimenu kada pada Uskrs. Starešine kuća su volili da je misoiđa kratka zbog toga što će prije nastupiti korizma kada se ne smije isti ništa mrsno („pokladi s guzicom se okladi, nema mrsa do Uskrsa“) pa se tako može više mesa ušćedit.

Mlađarija je volila da je misoiđa duga jer su se u to vrime ženili i udavali pa ako je dulja postojala je veća šansa da nađu svoju sriću. Običaj je bijo da se ne vinčaje u vrime Došašća, a zabranjeno je bilo vinčavati se za vrime Korizme zbog čega se velika većina naši predaka ženila i udavala u vrime Misoiđe, od Božića do čiste sride. Ritko se 'ko ženijo u drugo doba, a posebno ne u lito zbog čega je ostala narodna poslovica: „Ne valja litna mlada ni zimsko pašče“.

Ženidba odnosno udaja počimala bi odma na Božić popodne kada bi se organiziralo kolo. Kolo se u prvo vrime igralo niže Zelina doca, na Pogledalim. Svi dođi, cili Zagoričani. Izdaleka dođi momci koji imadu ovdi cure. Tu igraj kolo do pridmrak. Momak koji bi se prije zagled'o u divojku, na silu ili drugom mistu, pito bi je oće li se udati za njega. Ako bi divojka pristala i potvrdila da se oće udat, ne'ko bi iz društva, koje je pratilo momka, skriknuo kako bi svi drugi u kolu znali što se dogodilo i rekli: „Skriči se, rekla je da oće“. Tako je to bilo i na Stipendan, i na Ivendan i na ostale dane (nedilje) kada bi se mlađarija, poslim mise, skupila u kolu. Koja je procedura bila poslim prošnje ili umicanja pročitajte na našim stranicama u tekstu Ženidbeni običaji u našem kraju, a kako je mlađarija silila i ašikovala da bi došlo do ženidbe i udaje zabiližio sam od Babe prije dosta godina, što vam prinosim u originalu:
“… ruča se, ondak k misi, jutri ovdalen od kuće, crkvi svake nedilje. Iđemo mi cure po 5-6, a s nami iđu momci. I ondak lipo kad završi misa odma svaki momak priđe svojoj curi, odvrne je i iđu posebno i pričaju. I tako dugo odaju, izinglendišu se, a ne k'o danas na brzinu se dođe kući s autom. Poslim ručka, momci i cure sastaju se u jednu kuću i onda pivaju. Onda iđu kući na večeru, a kad večeraju jopet se sastaju u jednu kuću. Tako svaku večer u jednu kuću, minja se; sad u jednoj, sad u drugoj kući. Kad bude fakat ić spavat, koji momak ima svoju curu iđe š njom k njezinoj kući. Tamo di spava u svoj krevet, u svoju sobu ili u podrum. Na jednoj strani krevet, a na drugoj blago. Bilo malo soba. Gori stari spavali, ležali u sobama, a mi mlađarija di bilo. Onda sidi s momcima do zore, a kad momak ode, cura legne malo spavat da more sutra opet.
Kad je cura išla u crkvu, uređivala se i za kolo poslim mise. Malo je bilo oni đulovi pa se metni za uvo, pa šnale se metni u kosu. Bila je posebna kapa tako se nosila crvena i banovci, pa šudar pa aljina, jačerma, crveni ili crni pas, srmana pregača i onda je postala srmana pregača od modre. U crkvi se sluša misa i otalen na Rudine. Cila župa vidoška, sve se narod skupi i cure i momci šetaju. Kolo se igra, muzika svira, momci bacaju kamena s ramena. Cure i momci šetaju doklen oćeš i ako cura ima svoga momka uputi se polako kući. Sve pišice, nema tu nikakva vozila ni auta ni kola, sve iđe pišice. Tudalen mi cure i momci polako pričajuć i tako isan ogladni, a jopet kad s momkom iđeš i pričaš, nemaš pojma, nije ti teško. Dođe se kući, večera. Tada već dolaze momci na silo. Ako si prije legla, momak te zove da otvoriš vrata, on uniđe unutri pita kako je, jesi li se umorila, jesi bila kod crkve, iako zna da si bila.
Kad je misa bila u našoj crkvi, kolo je bilo uvik za našom crkvom za grebljem našim di je ona ravna. Onde se ufati kolo, muzika svira, kolo se igra. Cure opet odaju, svak iđe svojoj curi i onda se sastanu, pričaju i odaju. Ako dođe drugi momak i pita more li on malo s tom curom odat. Pita se curu. Onda tvoj kaže to ja ne dozvoljavam da ti iđeš s mojom curom. Onda drugi, šta udi, malo ću, ti moreš s drugom. Šta udi, šta udi, niko vrime. Ma kakvi, ovaj ne da. Ako ćemo prominit, prominit ćemo, kaže, skroz. Više nema sastanka, i moraš ti njemu dat, rećemo, korpu. Nećeš š njim više pričat, iđeš za nim svojim. Onda on kaže da će doć na silo večeri. „Kakvo silo, ima toliko večeri nisam se naspavala, kud ćeš dolazit“. „Džabe ti priča, ja ću doć, ne triba ti govorit“. Onda dođe, štaš. Koliko eto ima koliko sam s momcim išla nikad momka poljubila nisam. Malo je onda cura poljubilo momke. To je bila sramota. Recimo ja sam imala one sinjske bobke, a momak ji je latio i kaže ili me poljubi ili ću ji strgat. Ja ne mogu pa ne mogu i strgo mi te bobke. Rasulo se sve po podrumu, ko će nać. Eto tako ti je bilo“.