Autor Milan Krišto
Četvrtak, 04 Veljača 2010 08:50
Kasno navečer vraćala se kući umorna. Put kojim je išla do kuće, prolazio je kroz groblje. Kako se strašno bojala kroz groblje ići sama, koristila je priliku i uvijek u društvu s nekim od prolaznika bi prešla taj put.
Jedne večeri, dok se vraćala kući, nije vidjela nikoga s kim bi mogla krenuti kroz groblje. Strpljivo je čekala, neće li netko naići. Što je duže čekala, to je strah postajao sve veći. I baš kada je pomislila kako nitko neće naići, iz groblja izađe lijepo obučeni mladić.
Nije oklijevala. Priđe mu i zamoli ga da s njom prođe kroz groblje. Mladić je odmah pristao i krenuo s njom. Dok su išli grobljem, kaže ona njemu:
„ Baš ste zlatni što ste pristali vratiti se sa mnom. Znate, ja se užasno bojim noću sama ići kroz groblje.“
On joj odgovori:
„ Znam. I ja sam se bojao kad sam bio živ.“