zagoricani.com

Blagu nisam nikada volio ići. Valjda sam to zamrzio otkako sam kao mali morao rano ustajati i čuvati janjce. Posebice nisam preko ljeta volio čuvati ovce kad bi došao red na našu kuću. Kako smo u to vrijeme imali oko pedeset-šezdeset ovaca, a kako se za svake tri ovce moralo čuvati jedan dan, mi smo tada, kad je bio naš red, morali ovce čuvati dvadesetak dana. Pa kad, pored reda za ovce, još dođe red čuvati krave i konje onda je to dugo kao vječnost. Ako bi nas zapalo u početku ferija, to je još bilo dobro. Ali kad je to negdje oko polovice ferija ili krajem sedmog mjeseca, to je značilo kraj ljeta i ljetnog raspusta. Jer tih dvadesetak dana prođe taman pred polazak u novi razred. I što je najgore, nit koga, osim čobana koji su dijelili istu sudbinu kao što sam sam, od društva cijelo to vrijeme vidiš nit se s kime družiš. Jednostavno, ferije prođu u iščekivanju kad će doći red za čuvanje blaga a onda kada taj red dođe, ferije skoro prođu i nedugo nakon toga počne škola.

Te jeseni počela je škola kao i obično s prvim ponedjeljkom u rujnu. Ništa posebno nije bilo u odnosu na prethodne godine. Samo je promjena bila ta što sam te godine krenuo u srednju školu. Možda sam išao dva tri tjedna kad je došao red na našu kuću čuvati konje i krave. Kako smo mi djeca išli u školu, konje i krave je čuvala nevista. Samo sam ja, svaki dan kada bih došao onim autobusom u dva i deset što je kretao iz grada i kada bih ručao, morao ići na Krug i pomagati nevisti dotjerati blago kući. Ljut sam bio na sve što sam to morao biti baš ja. Ta ljutnja mojoj mami nije značila ništa drugo nego "moraš" pa makar se, kako bi ona rekla "na glavu naćulio". Morao sam poslušati i bez obzira što je to mogao biti i netko drugi od braće i sestara, mama bi uvijek odredila mene. Zašto baš mene, nisam znao.

Tako ljut krenuo bih putem Kruga. K vragu sam slao i konje i krave i to što je baš danas došao red na nas, ljutio se na mamu što me je odredila a mogla je i nekoga drugog. Kroz selo bih prolazio nogama šutajući kamenje i nikome ni "faljen Isus" nebi rekao od ljutnje. Kao da mi je selo krivo. U toj ljutnji ne bih ni primijetio da sam već stigao do povrh Ovčijeg klanca. Sjedio bih na kamenu i, gledajući prema selu što je ležalo u dolini, pomislio na to kako bi bilo lijepo da sam u selu i da ne moram blagu. Malo bih još razmišljao, odmorio, pa opet polako dalje. Znao sam da blago nije daleko. Moglo je biti tu negdje oko Dolića košara i po mekotama. Tako je i bilo, jer kad sam došao na Dupce, vidio sam dolje na njivama krave, konje i ovce kako u predvečerje mirno pasu mladu travu što je porasla nakon koševine. U daljini sam čuo pjesmu. Prepoznao sam nevistin glas. Sjedila je na strani kod košara, radila ručni rad i pjevala. Kako me ljutnja još uvijek nije popuštala, za inat nisam htio ići do nje, nego sam sjeo na rub strane što se spuštala od Dubaca prema mekotama i tamo sjedio čekajući da blago krene polako kući. Iako je nevista bila skroz na drugom kraju njiva, znao sam da me je vidjela.

Kako smo mi djeca svi išli u školu, nitko drugi iz kuće nije mogao ići blagu osim neviste. A nevista je bila trudna. Mama je govorila da nevista treba roditi "svaki dan". Zato moramo ići pred blago pomoći joj jer je njoj sada teško. Ja to nisam shvaćao tako ozbiljnim pa sam zato bio ljut. Mislio sam kao, što ja to moram ići pred nju, kao da ona ne zna sama dotjerati blago kući. Ako je znala otjerati blago gore na Kruge, onda ga zna i vratiti kući. Uostalom blago zna i samo doći kući. Ne treba ga goniti, mislio sam.

Sunce je polako gubilo snagu a nevista je blago polako pokretala sa njiva. Ja sam joj pomagao ali onako iz daleka. Još je u meni tinjala ljutnja pa sam se držao podalje od neviste pokazujući joj time kako mi nije pravo što sam morao doći pomoći joj. Nije se nevista osvrtala na moje postupke. Znala je ona da ja mrzim ići blagu i da se zato tako ponašam pa nije htjela dolijevati ulje na vatru. Blago smo u sam zalazak sunca dotjerali u selo. Ljutnja me je popustila jer je dan prošao pa sam se tješio misli kako će sutra mama valjda nekoga drugoga odrediti da ode pred nevistu i pomogne joj dotjerati blago. S tom misli sam poslije večere otišao na spavanje jer je ujutro trebalo opet u školu ustati rano.

"Ajde moj sinko, diži se." Kroz san sam čuo mamin glas.

činilo mi se kako me nekako rano budi za školu pa sam se pitao nije li malo uranila?
A ona će: "Ajde moraš blagu - nevista danas ne mere. Rodila je." 

U meni se tada sve slomilo. Ni na kraj pameti mi nije bilo pitati mamu kad je nevista rodila? Je li rodila u kući ili bolnici? Je li rodila muško ili žensko? Kako je ona? Kako je dijete? Ništa ja od muke nisam pitao. Meni je bilo samo na pameti to kako danas moram blagu. I to cijeli dan.
Stalno sam u sebi ponavljao: "Zar je baš danas morala rodit'?"

"Ali mama, ja moram u školu" zavapio sam skoro kroz plač. Valjda sam želio time biti uvjerljiv i mami pokazati kao da mi je do škole stalo. To kod mame baš nije imalo nikakva utjecaja. A znala je i sama koliko smo mi djeca voljeli ići u školu tako da je s te strane mogla biti više nego mirna.
"Sinko moj, nema 'ko drugi, morate ti i Zdena", tiho ali odlučno veli mama.

Pomirio sam se s time. Taj dan smo tako neplanirano sestra i ja čuvali krave i konje. Dan je prošao, na moje iznenađenje, brzo, jer smo bili zajedno sa drugim čobanima iz sela. Sjećam se kako smo nabrali pune uprtnjače lješnjaka toga dana.

Kada smo navečer došli kući, mama nas je uvela kod neviste u sobu. Nevista je ležala u krevetu i drago joj je bilo kad nas je na vratima sobe ugledala. Samo se nasmijala kao da mi je željela reći:
"Neka, baš mi je drago što si morao cijeli dan čuvati blago. Tako ti i treba. "

Pokazala nam je kolijevku u kojoj je mirno, u bjelini postelje spavalo tek rođeno dijete. Divili smo se prizoru. Tek rođeno dijete bila je Silvija. Mama ju je noćas nevisti pomogla roditi. Naš stric Marko Silviji je isti dan dao drugo ime. ´tica.

Danas Silvija živi u  Kanadi, sretno je udana i ima dva sina.