Ti si ovdje : Home // Priče // Priče Milana Krište // Božićni pokloni

Božićni pokloni

IspisE-mail Autor Milan Krišto Petak, 30 Studeni 2012 00:00

djedDani su postajali sve kraći. To se vidjelo po svemu. Sunce što je ljetos izlazilo iznad Kruga, sada se promalja iza Jelovače. Nije zalazilo iza Dinare kao što je to činilo ljetos nego iza Kamešnice. čovjek ima osjećaj, da sunce ovih dana samo što se promoli već zađe. Jutarnji mrazevi su sve češće prekrivali krovove kuća, uvelu travu i grane drveća. Lokvice vode po seoskim puteljcima i uličicama ujutro je pokrivao led. Krave već odavno nisu išle na ispašu jer je hladno i zemlja smrznuta. Samo su ovce za lijepog vremena puštane na ispašu. Ne toliko zbog ispaše koliko zbog toga da nisu u kući. Jedan obrok dnevno manje za jaslama značio je puno. Jer sijeno treba izdržati dugu zimu a nije se znalo do kada će ona trajati. Svisveti su davno prošli. Meso na tavanu polako se suši a kiseli kupus miriše iz podruma. Počeli su padati prvi snjegovi.
Bliži se polovica prosinca. Sve češće se spominje dolazak naših očeva iz Njemačke. Uvijek su dolazili u tjednu od petnaestog do dvadesetog prosinca. Iščekivanje toga tjedna je bio poseban doživljaj.


Nisu se dolasku očeva radovala samo djeca. Njihov dolazak su posebno rado iščekivale majke. Osjećaje su pokušavale skrivati od drugih ali vrlo teško. Vidjelo se da su posebno raspoložene, nekako neobično vesele. Gotovo su svaki posao obavljale s pjesmom i osmjehom na licu i na djecu tih dana nisu niti galamile niti su ih za neposluh ili propuste tukle. 

A djeca? Djeca su bila čudna tih dana. Slušala su majke više nego inače. Svaki posao su rado i bez pogovora napravila a ponekad, što nije bio čest slučaj, bi priupitala majke da li još nešto treba napraviti? To je bilo začuđujuće ne samo za majke nego su se i sama djeca sebi čudila otkuda najednom takva promjena. A promjena je nastala nekako spontano kako se bližilo vrijeme dolaska očeva.

Snijeg je davno pao. Hladno je bilo. Mogli bi banuti svaki čas. Spominjalo se: „Doći će do večere. Doći će do polnoći. Tko zna kada je vlak došao u Split? Je li cesta prohodna od Splita do Livna? Kako će iz Livna do sela?“ Svi su se nešto pitali i nestrpljivo čekali.

Došla bi večera, a njih nema. Bližila se ponoć, a njih nema. I tako u iščekivanju bi djecu obično svladao san. Nisu mogla dočekati njihov dolazak.

Kuću bi najednom ispunio miris pečene kobasice koji je znao probuditi djecu. Došao je. Po tome se znalo jer je ponoć već odavno prošla a svjetlo u dnevnoj sobici je gorjelo. Djeca bi budila jedni druge i šapatom govorila tata je došao. Prvo što bi učinili kad su krenuli prema dnevnoj sobi je brojanje kofera koji su stajali u hodniku. To je bilo važno jer su svi očekivali ponešto za sebe.

Polako bi otvorili vrata i bosonogi tiskajući se jedni uz druge bi ušli u sobu. Svjetlost sijalice bi ih zaslijepila pa su poluzatvorenih očiju prilazili i stidljivo se pitali s ocem. Soba je bila topla jer je vatra u šporetu gorila cijelu noć.

obitelj_mije_zrnusina    On je na sebi imao bijelu perlon košulju. Zavrnutih rukava sjedio je za stolom i polako jeo kobasicu što je majka na kolutiće izrezala i na šporetu zagrijala. Nudio bi i djeci jelo. Nisu odmah prihvaćala. Stidila su se. Bio je nekako drugačiji nego zadnji puta kada su ga vidjeli. Kao da se promijenio. A zapravo se promijenio samo zbog toliko dugo vremena koliko ga nije bilo. Otišao je od kuće prije poklada. Bio je uredno podšišan, obrijan i nekako čist. Nije bio zapušten kao neki u selu što su ih viđali svaki dan a koji nisu radili u Njemačkoj. Posao što je radio na njemu još uvijek nije ostavljao većega traga. Iako je danima putovao vlakom, na njemu se nije vidio nikakav znak umora. Izgledao je odmorno, raspoloženo. Vjerojatno se i sam trudio takvim biti zbog majke i zbog djece. I uspijevao je. Bio je poseban.

  Majka je bila sva nekako drugačija. Ozarenog lica, tiha i ujedno vesela pokazivala je sreću što je otac konačno došao kući. Što god bi on zatražio ili rekao ona bi jedva dočekala odgovoriti ili učiniti. Vidjelo se na njoj da joj je otac nedostajao cijelo to vrijeme. Na djecu nije galamila, naprotiv pokazivala je prema njima majčinsku ljubav na osobit način na što djeca, iskreno, nisu navikla. To inače nije činila često. Nije imala vremena a možda ni dovoljno živaca.

Kad je završio s jelom, pozvao bi manju djecu k sebi u krilo. Djeca bi mu stidljivo prišla i samo sjedila ništa ne govoreći. Nisu bila ni svjesna da je to otac, posebno ona djeca koju je ostavio kao malu. Ona su se slabo sjećala oca. Samo bi na njegova pitanja kratko odgovarala. On bi ih gladio po glavi i kosi i nudio ih jelom. Nije ih ljubio, jer to nije bio običaj osim kad se nekuda ide na dulje vrijeme ili odnekuda dolazi nakon duljeg vremena izbivanja.

Stariju djecu bi pitao za školu i poslušnost majci. Iako su mu odgovori već bili poznati iz pisama što su ih pisali, svejedno je to morao pitati. Majka bi tu uskočila pa bi mu otvoreno rekla o poslušnosti a o školi mu je onako izokola skrenula pozornost da ne uče baš najbolje ali da učitelj kaže da se trude i da će to popraviti što bi djecu jako iznenadilo jer inače ona tako ne govori kada njega nema. Znala je uvijek na kraju reći: „Dobri su oni, kakva su druga dica.“ To su valjda govorile sve majke u selu za svoju djecu. Tako ispada da su u stvari sva djeca u selu bila dobra i da nisu bila dobra.

Cijelo to vrijeme, neprestano bi djeca gurkala jedni druge da pitaju šta je donio. Nitko se nije usudio pitati. Strpljivo su čekali da on pođe po kofere ili da kaže najstarijem da ih unese. Kad su kuferi uneseni, počelo je ono što se čekalo cijelu godinu. Kako bi netko od starije djece otvorio kofer tako bi počelo vađenje donesenih stvari. Koji god bi komad odjeće izvadio iz kofera, otac bi rekao za koga je. To bi trajalo. Svi bi dobili ponešto. Uglavnom odjeću. Rifle s praporcima na kojima su bila dva slova „J“ i medaljon s ta dva slova, samtanu kapu sa škrljakom na kojoj je bio plastični privjesak skijaša, zelenu vindjaknu s kapuljačom koja je imala puno džepova, veste. Starijima kožne jakne, posebno curama odabrane veste, bluzice i suknje, duge kapute i kostime. Njih treba lijepo obući jer su za udaju. Nije otac donosio stvari samo djeci. Majka bi dobila novu suknju, šudar, možda kostimić, bluzu. To bi on sve znao odabrati i brojeve i veličine. Na izbor onoga što bi donio nitko nije prigovarao. Sve je svima odgovaralo i po veličini i po boji. Najgore bi prošla djeca kojoj bi slučajno, što nije bilo često, donio manji broj. Onda razočaranju nije bilo kraja posebice što on neće dolaziti opet do idućeg Božića.

Djeca bi se radovala bombonima koje bi izvadili iz kofera. Bili su to oni paljivi bomboni u zelenom papiru što se na njemu nalazio kao križ i jelen. Rijetko je bilo drugih slatkiša u koferu. Onima koji su pušili dao bi kutiju „HB“ cigara i upaljač na kojem je bilo utisnuto „BIC“.   

Djeca bi cijelo vrijeme isprobavala svoju odjeću. I u krevet bi nerijetko otišla tako obučena, jer bi sve zajedno u zanosu poklona što ih je otac iz Njemačke donio, zatekla zora. Tih dana svi su se jedni drugima hvalili što su im očevi iz Njemačke donijeli. Nitko nije bio zaboravljen. Na Badnjak u crkvu se moralo sve novo obući, da svi vide što je otac donio. I u školu isto tako.

Tako je dolazak očeva iz Njemačke učinio da Božić svima bude poseban doživljaj.

Komentari (0)add comment

Napišite komentar
smaller | bigger

security image
Upišite prikazane znakove


busy

Online

0 korisnika i 467 posjetitelja online

Novi komentari