Ti si ovdje : Home // Priče // Priče Milana Krište // Zimske večeri

Zimske večeri

IspisE-mail Autor Milan Krišto Srijeda, 05 Prosinac 2012 00:00

zimaTe zime, 1969. godine, možda je bilo vrijeme prije Božića, nevrijeme je trajalo nekoliko dana. Najprije je padao snijeg. Mokar i gust vrlo brzo je prekrio sve. Grane drveća pod teretom snijega su pucale, krovovi su se uvijali od silnog tereta a štenderi što su nosili žice za struju su se pod teretom zaleđenog snijega savijali. Žice električnih vodova što su išle od kuće do kuće su pucale kao da su od konca. Više od polovice bandera što su bile postavljene od trafostanice prema Krištinim i Zuberovim kućama su se polomile i popadale na zemlju kidajući električne vodove. Isto je bilo i sa banderama i vodovima prema drugim zaseocima Sušinim kućama, Ivkovićima i Mihaljevićima a posebno glavne koje su išle od Potočana do naše trafostanice.  Te bandere su bile one prve što su postavljene kada je selo po prvi puta dobilo struju početkom šezdesetih godina. Bile su hrastove, iskrivljene i trule u onome dijelu što je virio tik iznad zemlje. Zato nisu mogle izdržati teret snijega.

Na sav taj silni snijeg što se prosuo na selo i okolicu najednom je okrenula puhati snažna bura koja je dodatno još više sve to pogoršala. Selo je bilo zameteno. Smetovi na južnim stranama kuća su bili visoki kao cijele kuće. Vrata i prozori od kuća se nisu vidjeli. Nekim kućama se moglo bez ikakvih problema popeti na krov. Koliki je bio snijeg najbolje svjedoči to što se moglo sanjkati pod policama. Do pola Polica i Greda u visinu bio je smet. Pružao se do lokve u Klačinama i dalje skoro do đukina doca. Promet starom cestom nije išao danima a isto je bilo i sa seoskom cestom preko glavice do Potočana. Ako bi se netko ženio u to vrijeme, moralo se naručiti bager iz Livnoputeva da pročisti cestu do sela kako bi se sejsen mogao dovesti i kako bi svatovi mogli konjima proći silne smetove da noge ne polome.

ledStanje bez struje, trajalo je do proljeća. Iako bez struje selo je živjelo svoj život. Nije bilo lako, ali se brzo na to navikne posebice iz razloga, što televizora u selu nije bilo u svakoj kući. Možda su se tek tada prvi televizori počeli pojavljivati, pa nikome nije ništa posebno, osim svjetla, nedostajalo. Seoska sijela u to vrijeme bi, uz svatove, postala glavni događaji u selu. Održavala su se pri svijećama, svake večeri u drugoj kući i nekako su imala posebnu draž.

Žene su uglavnom prele vunu, namatale pređu pomoću raška u kančila koja će se nositi na bojanje, a onu pređu  koja je već obojana, kančila što su djeca držala raširenih ruku, su motale u klupka. Neke su vunu, sjedeći na podu, gargašama češljale za kudjelje, neke grebenima razvlačile jarinu koja se kasnije koristila za pletenje putila, pripinja i ajmova. Neke su opet opredenu vunu upredale za osnovu što će služiti za tkanje ponjava, krpara, torbi, bisaga, dara i ćebeta. Neke su plele priglavke, neke vezle terluke i šlafice, neke opet vezle jastučnice i krpe za kredence. Majke su uglavnom u tim zimskim noćima pripremale ruho kćerkama koje su se možda još ove zime mogle udati. Rijetke su kuće u to vrijeme imale tkalačke stanove na kojima se tkalo sukno, ponjave i krpare, torbaci, vreće i bisage, zobnice, ćebad. Sjedilo bi se tako radeći i razgovarajući o svemu i svačemu do dugo u noć.

Muški su uglavnom sjedili uz čašicu rakije i pričali o svemu. Tako bi se po tko zna koji put raspredalo o ovcama, kravama, konjima. Proljeću i planovima što će gdje sijati, poslovima oko kuće. Uvijek su tu bile prepirke oko blaga, njegovoj debljini, poslušnosti, broju. O mesu što se sušilo na tavanu, pečenici, pršutima, slanini i pastrmi, o jalovim ovcama i utučenim ovnovima što su za božićno pečenje pekli i za pastrmu što su sušili. Nerijetko bi se zaigrali igre terlucima kojima su skrivali prsten na stolu. To bi bilo od svega najzanimljivije i najnapetije. Neki bi uzeli gusle pa bi zapjevali pjesmu o Mijatu Tomiću, kojoj bi tekst nabrajali i po pola sata. Svi bi utihnuli i slušali guslača kako slaže stihove, kimali glavama u znak žaljenja kada bi spomenuo pogibelj nekoga nevinog u pjesmi, odobravali kada bi se spomenula smrt dušmana i potiho podržavali glavnog junaka komentirajući njegove pothvate. Uz nebrojene popušene cigarete od škije smotane u papiriće i lule duhanom hercegovačkim napunjene prolazila bi noć.

Zimske noći su bile hladne i tihe. Jedino bi ponekad tišinu prekidalo zavijanje gladnih vukova što je dolazilo sa okolnih brda i strana pokrivenih snijegom i lavež pasa kao odgovor na zavijanje vukova. Seoski psi su rijetko lajali na momke. Uglavnom su ih izbjegavali jer su imali loša iskustva s njima.  Momci bi se okupljali odmah poslije večere na sredini sela i dogovarali kuda će na sijelo. Uvijek bi išli u grupama što zbog društva što zbog straha od noći. Idući prema selu u kojem su imali djevojke, pjevali bi gangu. To je bila momačka pjesma što se čula na daleko. Gangom su momci navještali svoj dolazak u selo i svoj odlazak iz sela nakon noći provedene sa djevojkama. Po gangi su djevojke znale čiji su momci i iz kojega sela dolaze.

Momci su još od prošle noći znali u čijoj kući će biti sijelo. U kuću nisu odmah ulazili nego su se neko vrijeme zadržavali oko kuće povirujući kroz prozore kroz koje je dopirala prigušena svjetlost svijeće iz sobe. Provjeravali su  jesu li sve cure došle na sijelo i da li su stariji otišli iz kuće. Znali su u isto vrijeme ispred kuće biti i momci iz drugih sela koji su s istom namjerom došli. Takve situacije su bile česte i momci su uglavnom znali kako će ih razriješiti.  Kada dogovora nebi bilo, svi bi nahrupili u kuću i napravili gužvu samo da bi jedni drugima pokazali inat. Tako su ponekad sijela znala propasti jer nitko ne bi odstupao.

Kada bi momci dogovorili sa djevojkama sastanak poslije sijela, to vrijeme dok stariji nebi došli sa sijela i polegli, oni bi provodili uglavnom u podrumima kod blaga. Tamo je bilo toplo i ugodno u odnosu kako je to bilo vani. Nekada su znali u podrumima i osvanuti.

Djevojke i momci bi se, isto kao i stariji, na sijela okupljali uvijek u drugoj kući. Stariji bi odlazili iz kuće, a djevojke bi se tu okupile i radeći ručne radove očekivale momke. Nisu ih dugo čekale, jer bi se oni vrlo brzo pojavili. Dolazili su sa svih strana, iz svih okolnih sela pa i onih udaljenijih. Nije bilo auta, a da ih je i bilo ne bi mogli njima doći u selo zbog smetova. Zato su uglavnom momci na sijelo dolazili pješke, mokri i promrzli jedva su čekali da uđu u kuću i sjednu kraj šporeta. Uvijek bi sa sobom nosili ručne svjetiljke – baterije kojima su si osvjetljavali put. Svaki od momaka je imao samo jedan razlog zbog kojega je dolazio u selo na sijelo. Taj razlog su bile djevojke. Znalo se uvijek tko se kome sviđa, tko s kim već ide, tko će komu preoteti djevojku. Nije bilo često ali se znalo dogoditi da se domaći momci fizički sukobe sa momcima sa strane zato što dolaze u selo i hoće nekima preoteti djevojke. Ti sukobi bi se brzo zaboravljali i prijateljstva su se nastavljala. Na koncu svi su dobro poznavali jedni druge da nije imalo smisla biti u sukobu.

Kako bi djevojkama pokazali da su oni glavni, momci su uvijek bili žedni i tražili čašu vode. To je s jedne strane trebalo djevojkama dati do znanja da dolaze iz dobrostojećih kuća, da su večerali suhog mesa i kiselog kupusa pa je žeđ bila neutaživa. Naravno da niti su večerali tako obilnu večeru niti su bili iz nekih bogatih kuća. To su djevojke dobro znale. A stvarni razlog je zapravo bio taj da je djevojku koja je odlazeći po vodu što je bila na stolu u hodniku,  u hodniku uvijek čekao momak koji bi pokušao dogovoriti da će ostati  s njom tek kada svi odu. Djevojke bi pristajale, ako su im se momci sviđali. Odlazile bi spavati a momci bi, kad se stariji vrate u kuću i polijegaju, kucali djevojkama na prozore. Ako bi im otvarale, to je bio znak da bi veze mogle potrajati, a ako bi prozori ostali zatvoreni, to je bio znak momcima da se djevojkama ne sviđaju. Neki to nisu tako lako prihvaćali pa bi ustrajavali sve dok ne ostvare svoj cilj. A cilj je bila prava i ozbiljna veza, jer je ćaća rekao na Ivandan da se treba ženiti.

A vatra u šporetu, onome bosancu veselo je gorjela. To se kroz rupice na vratašcima i kroz napuknutu ploču na mjestu između dva kola dobro vidjelo. Pogotovo što je soba bila slabije osvijetljena pa se svjetlost vatre kroz rupice probijala i igrala po šiši i okrečenim zidovima. Mačak je po cijelu večer znao ležati ispod šporeta da ni rep nebi pomaknuo koliko mu je bilo ugodno i dobro. Voda za kavu brzo bi prokuhala na šporetu a miris skuhane kave pomiješan s mirisom duhana, dugo je ispunjavao sobu.

Djeca bi na sijelo rijetko išla. Uglavnom su ostajala kod kuća i nedugo nakon večere bi odlazila u hladne krevete na spavanje. Ako je sijelo u kući, djeca bi neko vrijeme ostajala sa svima sve dok prvi puta nisu zijevnula. Onda bi ih se uputilo na spavanje. Radosno bi na glas, da svi u kući čuju, molila molitvice koje su naučila od majki. Posebice „Pozdraviti Gospu“, „Anđele čuvaru mili...“ „Očenaš...“ „Zdravomariju...“ Slava ocu...“

Sobice i postelje su bile hladne. Stijenke zidova soba prekrivale bi smrznute kapljice rose što bi nastajale od pare koja bi se stvarala uvijek kada bi toplina iz dnevne sobe liznula u hodnik. Ona bi se kristalizirala i hvatala na hladne zidove. ćebeta kojom bi se pokrivali uvijek su bila rosna od isparavnja. Najgori dio svakome tko bi odlazio na počinak je bio onaj kad se tek legne u krevet. Ne zna se je li hladniji bio ležaj na koji se lijegalo ili je hladniji pokrivač kojim se pokrivalo. Zato bi se uvlačili u krevet drhteći i prekrivali bi se u cijelosti kako bi puhanjem zagrijali postelju. Onda bi nakon što više zraka za disanje nebi bilo pod pokrivačem, lagano odškrinuli pokrivač na što bi najednom u krevet navalila hladnoća. I tako dok se krevet ne zagrije. Ne bi se zagrijao cijeli krevet, nego samo ono mjesto na kojm bi se ležalo. Ako bi se noga ili ruka malo pomakla sa mjesta koje se ugrijalo, to bi bio novi šok od hladnoće za organizam. To je tako trajalo cijelu zimu.

Voda u kanti što je stajala u hodniku, svako jutro bi bila zamrznuta. čašom bi se razbijao led da bi se zagrabila voda. Rijetko se tako hladnom vodom umivalo. Uglavnom bi djeca izbjegavala jutarnje umivanje zimi.

Komentari (0)add comment

Napišite komentar
smaller | bigger

security image
Upišite prikazane znakove


busy

Online

0 korisnika i 470 posjetitelja online

Novi komentari