Ti si ovdje : Home // Priče // Običaji // Božićni čestitari II

Božićni čestitari II

IspisE-mail Autor Venancije Mihaljević Petak, 21 Prosinac 2007 16:39

bozicni2Nakon male stanke kod «Klarića», popijene kave i ko zna koliko rakija, vrijeme je za nastavit sa čestitkama. Sad idemo do kuće Frane Bojina, gdje nas spremno dočekuje Frano sa svojim skrivenim osmjehom ispod brkova. Onako odmjeravajuć svakog pojedinačno i komentira kroz brkove izgled svakog , te procjenu «dokle će koji izgurat». Sljedeća kuća je na redu Mirke Marijanova, našeg Ace. čestitajuć Dragi svaki je mogao vidjeti u njenim očima da se pita je li pogriješila što ga je ustajala iz kreveta. A naš Aco kao potvrdu svojoj majci, odma se hvata boce medene i toči svima (samo neznam jesu li te čašice slučajno ili namjerno bile, lažno je reć, kao u nekog za vodu pit), a Draga je sad sigurno bila uvjerena da je pogriješila što ga je budila.

Nakon šok terapije kod našeg Ace, vrijeme je bilo da se ide dalje do kuće kume Luce. Kao uvertira u čestitke, Mićo pušta Nidžu da ide prvi i da ljubi njegovu Draganu. Tako i bi, a Mićo ga spremno napade, kako ga nije sramota, bar da on nevidi. Nidžo se odmah stane pravdat:»Jebo ja majku svoju ako si ti normalan. Pa i ti si moju Maru ljubio,  a ja ništa nisam reko». Ali Mićo se nije dao smesti u hvatanju Nidže kako ljubi njegovu ženu. Da bi atmosfera bila još ugodija mi smo to sve popratili gromoglasnim smijehom i rakijom koja je sad tekla u potocima, jer naš Aco je pomalo gubio konce iz ruku. Nakon predstave kod kume Luce idemo do kuće Stipe Džekušina. Tu je Aco odmah prišao Džekuši da joj pripovidi kao je njen Draško neureda, za razliku od njega, koji je solidan dečko. (Prije je bila na redu kuća pok. Stipe i Delfe, međutim kako su oboje umrli, a nisu imali sinova, kuća je prazna. Tu kuću pamtim po lješnjacima koje je Stipe svake godine brao, lažno je reć u vrićama). Krećemo dalje prema kući Bože Tomina (Kosušina). Nakon par ugodno izmjenjenih riječi između Ace i Marije _Božine žene, krećemo dalje prema kući pok. Mije (Mišura) i pok.Luce (oni su inače punac i punica od Milana slikara, doselili su se kod nas u kuću pok. Marka. Kako ni oni nemaju muške djece i ta kuća je ove godine prazna). Stoga na red dolazi kuća pok. Ljube Džekin, našeg Mate. Tu sad prvi ulazi Bebi da proljudika malo sa tetom Ljubom, u toj priči i mi ostali sjedamo, jer je vrijeme za stanku uz kavu. To naš Aco mudro koristi pa podiže količinu popijenih čašica rakije. Nakon popijene kave i pozdravljanja od domaćina, krećemo prema kući Zdravka – Šolića. Izlaskom iz tople Ljubine kuće, na hladan zrak, vidjelo se na svima nama, da je Acina terapija počela djelovat, tako da se cijela kolona razvukla između obje kuće, nekih 50-tak metara. Tako da je tribalo 10 minuta da svi uđemo u njihovu kuću. Tu smo livali svak sebi piće, nismo mogli dočekat Aco i Bebija, pa su pojedini uzeli i čašicu više. Rastajemo se od Ankice – Zdravkove žene, koja je samo klimala glavom i glasno se smijala, što na naše doskočice što na izgled. Krećemo dalje prema kući pok. Marka, odnosno njegovih sinova Jadranka (Jakec) i Vine. Ponovo je kolona bila podugačka sad nam je protivnik uz hladnoću i snijeg bio i uspon do njihove kuće. Nije to neki usput u normalnim okolnostima, ali u tim trenucima činio nam se kao Mont Everest. Pa smo pokušavali pomoć jedan drugom podupirući se. Mada gledajuć sa strane nije se znalo ko kome pomaže. Nakon uspješnog podhvata i dolaskom u kuću, svaki je jedva dočekao da sjedne, ali nakon malog predaha svi su zdušno prihvatili čašice sa rakijom i nazdravili ukućanima. Sljedeće kuće su od Mirana i Cvitka Džekina. Tu je počeo raspad kolone, dok su jedni ulazili kod Mirana drugi su već krenuli kod Cvitka. A pojedinci su ostali još kod Vine. Stoga su ovi prvi morali popit još koju dok su sačekali ostale, a mi smo morali popit kao i oni da nam nebi prigovorili da smo manje popili. Nakon ponovnog okupljanja, krećemo u dugu šetnju do pok. Mirkice Kriština. Preko strane i pozida (starih zidanih zidova od kamena-suhozid). Taj put je bio još naporniji, kao da smo na maratonu od 10 km sa preprekama. Nakon uspješnog završetka zadatka, ulazimo u kuću gdje nas dočekivaju Ruška i njeni sinovi Drago i Željko (njih dvojica su slijepi od rođenja. Drago je ipak to pokušavao prevazić svojom upornošću, slušao je stalno glazbu, skupljao albume, pratio sport i svakodnevne vijesti i događanja). Tu smo se svi nagurali u dnevni boravak i bez riječi čekali da nam Drago započne bećarac. Bez obzira koliko smo popili, uživali smo u tome što smo im došli bar malo unijeti veselja. A Drago nam je zauzvrat stalno pjevao i započinjao sa pjesmama.  Rastajemo se od njih sa pjesmom i idemo do kuće pok. Slavka Duvnjaka (on je došao iz Šujice na ženistvo).  Tu su se uvijek dešavale razmirice između našeg Alojzija (sin Slavka i Cvite), te Ace, oko toga ko je jači, ko može više popit, ko je više para potrošio na žene, a mi ostali smo samo mogli pratit taj šou, odnosno koliko je svaki imao još pameti u glavi. Nakon njihove predstave, koja je uvijek izgledala kao da je Ale izbacio Acu iz kuće, nastavljamo put prema kući Bojke Džeke. Onako u koloni kako je ko uspio doći ulazimo u kuću. Draška – žena Bojkina, poučena prijašnjim godinama, sprema kavu, lavore i  prostirače po cijeloj kući. Pitate se zašto? A odgovor je što su pojedinci od prekomjernog pića morali povraćat. Tako da ni sada nije bilo izuzetaka, nažalost Draške koja je to slabo podnosila, pa nakon Božića po mjesec dana nije mogla sebi doći. Nakon svog tog nereda kod Džekića, idemo prema kući Frane Jokanova. cestitari2Njegova žena Luca nas takođe spremno dočekiva, slično kao i Draška, ali na njenu sreću stignemo u manjim kolonama, jer su pojedinci ostali još kod Bojkana, a neki još traže put od Alojzija. Tako da svih godina uvijek se isto ponavlja, od njihove kuće pa do zadnji kuća, raspad je grupe i čestitari završavaju u manjim grupicama, što se ponekad odvuče do 10 sati navečer. Nakon Franine kuće slijede: Jele Krištine (pok.Jure), Osimova (Drage Ivićova), Jake Škrapušina, Joska Džekušina, Klausova (Stipe Jokanova). Bitno je spomeniti da se kod Klausa nastavlja ona zgoda sa početka, kad se bilo kod Nidže. Samo sa tom razlikom, što je sad Mićo predlagao Nidži da ostane kod Ljerke, a da Klaus ide kod njega. Pošto su u Nikole muška djeca, a u Klausa ženska. Nakon Klausove kuće još su preostale: Mije Snajkina (Marijanova) i Manetova (Mladana - Mirke Marijanova). Ko stigne završit kod njih taj je mogao biti ponosan na sebe i narednih nekoliko dana uživat zezajući one što su se napili. Svi smo manje-više živili za taj dan, tako da nijedan od nas nikom nije zamjerao zezanje na svoj račun ili eventualno za neku malo zloću. Od svega je najbitnije bilo da se nijedna kuća «nepreskoči», jer to se smatralo sramotom.

 

Stoga na kraju ove priče želim svima Vama, sretne božićne blagdane, provedite ih u zdravlju i veselju. Sretan Vam Božić! Na dobro Vam došlo porođenje Isusovo!!!


 

Predhodni tekst >>>
Komentari (0)add comment

Napišite komentar
smaller | bigger

security image
Upišite prikazane znakove


busy

Online

0 korisnika i 258 posjetitelja online

Novi komentari