Ti si ovdje : Home // Priče // Priče Drage Mihaljevića // Sjećanja Grge Lozančića

Sjećanja Grge Lozančića

IspisE-mail Autor Drago Mihaljević Četvrtak, 03 Travanj 2008 16:13

pisanje    Za Uskrs, ove 2008. godine, od mog tetkića, Rvoje Vinkova, dobio sam rukom pisana sićanja Grge Lozančića koja je dao svom prijatelju Vinku Mihaljeviću, a koja vam prenosim kako ih je on napisao.
      Radi boljeg razumijevanja napisanog tribate znati 'ko je autor teksta. Grgo je treći sin Ivana Lozančića koji je, zajedno sa sinom Jakovom, poginuo na Sutjesci 1943. godine, kada je Grgo imao samo 10 godina. Kada mu se priudala mater, 1946., Grgo je ost'o siroče i život ga je odveo u Mostar di i danas živi. Koliko je meni poznato, on je jedini čovik iz pridratne generacije naših suseljana koji je svoja sićanja stavio na papir, sa željom da i drugi to čitaju kako bi znali nešto više o zaseoku Mihaljevića iz tog, nama, davnog vremena.  


ZAGORIčANI
- MOJA TRAJNA NOSTALGIJA –
      
      Dvojbeno je tko je moj pradjed, dali Jozo Lozančić sa Kupresa, koji je navodno oženijo Jozu od Kelava iz Dobrog ili pak Jozo Lozančić iz Potočana koji je oženio Jozu Miljak sa Ržanova. (U MKV 1895. zapisano je da se ženi Jozo Lozančić, sin Joze i Joze Milak i uzima za ženu Ružu Tabak s Drinove Međe – opaska D.M.). Izvjesno je pak da je moj djed Lozančić Jozo-čovo živio u Zagoričanima među Mihaljevićima i to jedina kuća Lozančića, koje više nema.   
      Zapadno od kuće Lozančića, kuće koje više nema, nalaze se Mihaljevići iz Kule. Kula je ostalo ime iz doba Turske, gdje je aga u doba žetve ubirao dio ljetine. Kuća Joze ševastog je jedina koja je imala obilježje tog vremena. Prozori na toj kući su bili mali i s metalnim demirima. Tako je izgledala u doba mog djetinjstva. Ostala mi je u sjećanju krajnja kuća u Kuli Ante-čantre, jer je peć obzidana opekom i ugrađenim zemljanim lončićima, pogodovala za grijanje djece i mačaka.
      Spomenut ću i krajnju kuću istočno od kuće Lozančića, ta je kuća jedina u selu isključivo napravljena od drvene građe, kao što se sjećam i drvenog tronošca s naslonom na kojem je uz peć sjedio stari Antona.
      Vrijedno je spomenuti stablo iznad Barišine kuće, koje je dominiralo visinom i debljinom kao i uokolo njega mio miris brazilske kafe koju je pržila i svakodnevno s ženama pila Juretina žena „Stara“, tako su je svi zvali. „Stara“ je često razljevala skuhano mlijeko u velike posude po površini a plitke da bi se uhvatio kajmak. Polagala je te posude u kukuruzanu, a odraslija djeca bi isisavala mlijeko pomoću cjevčica, odnosno stabljika od žitarica. Ne mogu zaobići Jandrinu ženu – Kelavušu koja je često po neki komad kruha s namazom davala djeci iz drugih kuća, zbog čega su je sva djeca zvali „Mama“.
      Svakako do svoje smrti nezaboravljam što se događalo pred mojom kućom – Lozančića uoči Drugog svjetskog rata. Naime, moj otac Ivan dolazi 1939. godine sa rada iz Njemačke, te ljudima objašnjava kako Njemačka proizvodi sve vrste oružja i sprema se za rat. Stric Jozo-David je s omladinom održavao tečajeve za opismenjavanje i vjeronauk. David je znao puno junačkih pjesama iz pjevača Andrije Miočić-Kačić koje je uz gusle večerima pjevao na sijelima.Ljudi su imali nadimke po junačkim pjesmama iz Kačićeva pjevača, kao na primjer Jozo Šujin je Stojan Janković, Jozo-đule je Komljen barjektar itd. Stric je šišao, brijao i po potrebi vadio zube ljudima. Alat kojim je to obavljao je marke Solingen, koji mu je moj otac donio iz Njemačke. Vrijedno je spomenuti da su tu čitane novine, kao i to da je otac posjedovao mnoštvo knjiga, koje su u glavnom propale u II.S.R. Sačuvano je samo 9 knjiga i to sabrana djela dr. Antuna Radića. Uz pomenute sačuvane knjige, bilo je sačuvano još par malih knjižica, davanjem na čitanje nisu vraćene. Žalim za nevraćenu knjigi „Plodovi naj slađi“, koja je sadržavala isključivo članke i pjesmice samoukih seljaka iz svih hrvatskih zemalja. članak kojeg je napisao moj otac Ivan Lozančić ima naslov: „Narodna vjerovanja u prošlost, nagađanja o vilama, vješticama i vukodlaku“.
      Gradio je moj otac i kuće ljudima, mada on sam nije imao Bog zna kakvu ali je odisala obiteljskom toplinom s osamnaest čeljadi, koliko nas je bilo prije II. S. R. Rat je preživjelo nas devetero, dakle bukvalno rečeno rat nas je prepolovio. Danas kad ovo pišem od svi oni rođeni u Zagoričanima uz mene je još živ brat Krešimir koji živi u Zagrebu.
      Nije samo moja obitelj doživila kalvariju II.S.R. Ilija Kosanov mi je pomogao da napišem poginule momke iz Zagoričana. Sastali smo se na godinu dana prije njegove smrti u Livnu, te načinili spisak.

         
NAVEO BIH NJIHOVA IMENA

MIHALJEVIć:
Milan                          Špiljin – Ivanov
Jakov                          Paškin
Tadija                         Paškin
Jako                           Marijanov
Drago                         čečurin
Pavo                           Joze ševastog
Mate                           Joze ševastog
Marko                         Joze ševastog
Ambrozije – Abija        Ivana iz Kule mog kuma
Stipe – emigrant          Ivana iz Kule mog kuma
Nikica                         Šulin
Ivić                              Šulin 

LOZANčIć:
Ivan                            Joze – čove, moj otac
Nikola                        Joze – čove, moj stric
Jakov                         Ivanov moj brat 

IVKOVIć:
Jandre                        Zelin
Pavo                          Ivanov – Biskupov
Rudo                          Ilijin – Ivkušin brat
Frano                         Ilijin – Ivkušin brat
Srećko                       Mirkin – Zubonjin
Frano                         Rafin
Rade                          Veselkov 

SUŠA:
Jure                            Danin
Alojzije                       Danin
Mate                           Nikin i Ilijin brat
Stipe                           Nikin i Ilijin brat 

KRIŠTO:
Marijan                        Nikin
Ivić                              Nikin 

Hrvoje (Ile) Mihaljević je umro od posljedica smrzavanja
Dane Suša je nepoznate sudbine za mene i Iliju

       Rano saznanje o pogibiji svih tih momaka iz Zagoričana, bez obzira na tadašnja njihova opredjeljenja i danas kao i tada jednako pritište moju dušu. Sami možete shvatiti taj gubitak, jer je izostalo njihovo potomstvo.
      Mnogih momaka se sjećam, kao i njihovih pjesama koje su se razlijegale selom. Pored iskušavanja snage potezanjem klipa igrali su sakrivanje prstena pod terluke. Vani su se nadmetali u bacanju kamena s ramena. I treba spomenuti da su mnoge cure ostale neudate koje su bile generacije poginulih. 
Komentari (0)add comment

Napišite komentar
smaller | bigger

security image
Upišite prikazane znakove


busy

Online

0 korisnika i 120 posjetitelja online

Novi komentari