Sladili se jesmo, ali skromno!
Autor Milan Krišto
Srijeda, 16 Travanj 2008 21:41
GURABIJA
Gurabija je okrugli kolač spravljen od
brašna, jednog jaja i šećera. Kako je bio okruglog oblika, valjalo ga je
ukrasiti. Za tu namjenu koristila se obična kocka šećera koja se stavljala u
sredinu kolača dok je tijesto još bilo svježe. Bio je to trajni kolač koji se
darivao dragim ljudima, prijateljima i rodbini u raznim prigodama. Obično kad
bi žene rodile pa im se dolazilo na babine, za krštenja novrođene djece, za
pričesti, za krizmu ali i kada je netko bio ozbiljno bolestan.
Pokloniti ili primiti za poklon gurabiju, bila je osobita čast onoga tko dariva i onoga tko je darivan.Gurabija se nije jela kad bi se dobila za poklon. čuvana u bauli sa misnom robom i novim opletenim terlucima, šlaficama i priglavcima čekala je prigodu da ponovno nekoga razveseli kao poklon. Roba u bauli je mirisala po gurabiji. To se najbolje osjetilo nedjeljom u crkvi.
U svom vijeku, gurabija je znala po nekoliko puta vratiti se u kuću u kojoj je nastala. Domaćica bi se uvijek, iako ja znala da je to gurabija što ju je ona napravila, obradovala poklonu. Znala je da će vrlo brzo trebati. Tako je gurabija završavala opet u bauli i čekala novu prigodu.
JABUKE i PRTOKO
Razne prigode bile su povod za
poklanjanje i čašćenje. Ljudi su obilazili jedni druge kada bi čuli za nečiju
bolest ili nečiju nezgodu. činili su to posebice kada se radilo o rođenju
djeteta - babine, krštenju, pričesti, krizmi, ženidbi i udaji. Dakako, običaj
je bio obići ožalošćene nakon smrti drage ima osobe. To se zvalo ići na
požalovanje. I tada se nosilo poklon kao znak časti i iskazivanja sućuti
rodbini.
Osnovni pokloni svodili su se na gurabije, fišekluk (fišek) kocke šećera i nekoliko prtokola (narandži) i koja jabuka u fišekluku. Nije se uvijek poklanjalo prtoko. Rijetko ga je bilo za kupiti tijekom godine. Obično i samo u zimskom vremenu. Zato je slovio kao dobar poklon.
CUKRICE
Kada bi prijatelji i rodbina u kuću dolazili kao gosti zbog nekog od razloga (krštenja, krizme, obilaska bolesnika), žene su uglavnom donosile poklon kao znak pažnje. Uz neizostavnu gurabiju domaćinima kuće, djeci bi, obično iz džepa na pregači, darivale po jednu-dvije kocke šećera. Djeca su to zvala cukrice šećera. Te kocke šećera su bile nepravilnog oblika. četiri stranice su imale pravilan oblik a dvije koje su bile jedna nasuprot druge su bile hrapave, nejednake. To su bile kocke od šećera koje su nastajale lomljenjem pa su zato bile nejednake. Takve kocke su se stavljale u sredinu gurabije i služile kao ukras.
Sve što je bilo slatko i ličilo na cukrice djeca su zvala cukrice. I kasniji bomboni koji su se pojavili zvani su cukricama bez obzira da li se radilo o karamel ili tvrdim drops bombonima.
KOLAčI
Naše majke rijetko su pravile kolače. Rijetko isključivo zato što nisu imale vremena a nisu imale isto tako ni s čime napraviti kolače. Kada bi se odlučile napraviti kolač, onda je to bio obični tvrdi kolač poput današnjeg keksa.
Tijesto bi mater zamijesila od brašna, jednog-dva jaja, malo šećera, sode bikarbone, mlijeka. Tijesto je bilo polutvrdo da se može kalagijom razvlačiti. Mater bi ga onda kalagijom razvlačila na debljinu oko centa. Onda bi čašom ili šalicom tijesto izrezala okrugle kolače (nekada je i nožem rezala kolače u rombove) koje je stavljala u tepsiju koju je malo pomazala uljem. Kolači su se pekli u pekari na jakoj vatri stalno vodeći računa da ne zagore. Pečeni su bili kad su odozgor porumenili a odozdol požarili. Tvrdi su bili ali vrlo ukusni. Najviše smo ih jeli sa varenikom.
Poslije smo te kolače zvali „cekularci“ zato što su bili tvrdi i tako rezani. (Odrezani na cirkular).
POSVETALIŠćE - POSVEćENJE
Posvetališće se pravilo na veliku
srijedu ili čevrtak. Priprema tijesta je otprilike bila kao i za navedeni kolač
„cekularac“ samo je u tijesto išlo više jaja i germa. Mater bi zakuhala
tijesto, ostavila neko vrijeme na toplome da se digne. Onda bi ga premijesila i
stavila u malo nauljenu šerpu. Posvetališće se peklo u šerpi (uskoj a visokoj
posudi) da fino uzraste i da ima fin oblik. Dugo se peklo, možda i dulje od
jednoga sata. Kada je ispečeno, mater bi ga odmah premazala kajganom da dobije
finu zlatno-smaćkastu boju.
Posvetališće se tako ispečeno, čuvalo do velike subote kad se sa ostalom hranom nosilo u Vidoša na posvećenje. Djeca su jedva izdržala dolazak Uskrsa kako bi se najela posvećenja. Znalo se dogoditi da su djeca, koja su nosila jelo na posvećenje, vraćajući se kući, načela posvećenje. Trebalo je odoljeti tolikom izazovu.
A matere ...
| < « | » > |
|---|
Još dop...
© by zagoricani.com