Jahač
Autor Milan Krišto
Srijeda, 16 Srpanj 2008 21:12
Kad bi završila koševina i vršidba, trebalo je voditi brigu o konjima. U to vrijeme Krištića konji nisu išli zajedno s kravama u pašu kao što su to činili Mihaljevići i Ivkovići. Kod Krišta i Zubera su se konji čuvali oko kuća. Putili bi ih putilom da ne odu daleko od kuća ili bi ih pripinjali na okrajke.
Nedjeljom bi čuvanje konja bila obveza djeci jer tada nisu išla u školu i mogla su o konjima cijeli dan voditi brigu.
Jedne nedjelje sva djeca su se dogovorila da će konje u pašu goniti u Grede. Tako je i bilo. Gotovo sve konje iz sela djeca su, jašući na njima, dotjerala u Grede. Dok su konji pasli u hladovini hrastova i jasika, djeca su se bezbrižno igrala kauboja i indijanaca.
Nije djeci toliko bilo zbog igre, nego su obožavala jahati konje. Jahanje je bilo poseban doživljaj, posebice što se konje jahalo bez ikakva sedla, ćebeta ili mutapa. Jahanje je bilo stvar umijeća jahača, njegove hrabrosti i sposobnosti. Nesposobnih ili onih koji su se bojali jahati među djecom nije bilo. Da su djeca padala s konja, toga je bilo. Nisu padala zbog nespretnosti nego zbog naglih pokreta što bi ih napravili konji ili zbog svojih nestašluka. Nagli pokreti su uglavnom bili izazvani kada bi se konji zbog nečega uplašili, njihova razigranost i konjska tvrdoglavost.
Jedan takav pad se dogodio upravo te nedjelje. Prije nego su djeca konje potjerala kući, trebalo je konje napojiti. Uzjahali su svatko svog konja i polako iz greda na Pavino vrilo. Došavši do lokve, djeca su sjahala da ne pokvase obuću i odjeću, jer su konji vodu pili kada bi dobrano zagazili u lokvu. Tako su i ovaj puta konji bili u vodi do trbuha.
Dok su konji pili na lokvi, djeca su vodu pila na izvoru koji se nalazio malo dalje iznad lokve i iz kojeg je voda tekla kratkim potočićem i završavala u lokvi. Zalegli bi na potočić i pili hladnu vodu što je dolazila iz nepoznate dubine. Za to vrijeme neki su konji, stojeći u vodi, prali zube, neki još uvijek pili.
Branko se u jednom trenutku oglasi pa veli: „ Sa'ćete vidit, dico, kako Winnetou uzjaši na konja.“ Kako su konji još uvijek stajali u lokvi te kako je prema lokvi bila kosina, Branko je uzeo zalet i trčeći prema lokvi skoči na Lisca Tošina. Kako je u tom trenutku Lisac držao podignutu glavu, Branko je uspio skočiti, oslanjajući ruke na sapi, na njegova leđa. U istom tom trenutku Lisac je ponovno sagnuo glavu kao da će još piti vode a Branko preko njegove glave ravno naglavačke u lokvu. Nekoliko trenutaka su mu samo noge virile iz lokve. Djeca su mislila da mu je glava završila u blatu na dnu. Nedugo nakon pada, Branko se, mlatarujući rukama i nogama po vodi i blatu, uspio izgobeljati iz blata i proviriti iz vode. Stajao je mokar i blatnjav. Brišući lice i oči, smijao se, valjda od sreće što se uspio izvući iz blata. Djeca su okolo popadala i valjala se od smijeha vidjevši cijeli prizor. Pomogli su Branku izaći iz lokve. Nije se on puno osvrtao na njihov smijeh i to što se dogodilo.
Lisac je samo nastavio prati zube kao da se ništa nije dogodilo.
Djeca su, veselo prepričavajući događaj, ponovno pojahala konje i kroz Vrbovnike krenula kući. I Branko je, onako mokar i blatnjav, jahao. I on je bio zadovoljan što je društvu pokazao koliko je hrabar.
Dok je vesela družina prelazila preko Bilila i bližila se selu, rumeno sunce što se bližilo vrhovima Dinare, pozdravljalo ih je kao da im zahvaljuje na veselom popodnevu.
| < « | » > |
|---|
Još dop...
© by zagoricani.com