zagoricani.com

Među prvima u selu, bicikl je kupila moja strina Frani. Frano je u to vrijeme krenuo u srednju školu u Livno pa mu je strina, da dijete ne ide pješke i autobusom, kupila bicikl. Frano je inače išao na zanat za električara. On je bio jedan od rijetkih koji je u to vrijeme iz sela išao na zanat. Njegovo školovanje je bilo, tri dana škole, tri dana zanata. Ostala djeca, njegovi vršnjaci, su uglavnom išli u ekonomsku i gmnaziju. Franu je, čim se doznalo da ide na zanat za električara, cijelo selo zvalo kada bi se dogodilo da crkne osigurač, da ne radi utičnica ili prekidač. On je mnogima u selu napravio struju  za blago u podrumima. On je to rado radio jer je uživao u svom pozivu.

Seoska djeca su zavidjela Frani kada bi se u popodnevnim satima vraćao iz škole i biciklom sjurio u selo. čudila su se njegovoj spretnosti u izbjegavanju kamenja što su mu se nalazili na putu što je vijugao kroz selo,  skretanju iza ćoškova kuća i prolasku pokraj zidova na kojima se nalazilo trnje što je čuvalo zelen u vrtlovima. Njegova spretnost se posebno isticala kada bi se svom brzinom spustio u selo prema kući a volan bicikla držao jednom rukom. Isto tako začuđujuće je bilo kada bi se približio kući, pa kad bi se propeo na pedale i naglo zakočio. Zadnji kotač bicikla bi počeo orati po prašnjavom putu ostavljajući iza sebe trag i oblak prašine. Još dok bicikl ne bi stao, on bi, stojeći jednom nogom na pedali, drugom preko sjedala prejašio i zaustavio bicikl uz sami zid kuće. Tu bi, nakon što bi s pak-tregera uzeo tašnu s knjigama, kod ulaznih vrata u kuću, ostavljao bicikl naslonjen na zid. Djeca bi jedno vrijeme samo stajala i otvorenih usta čudila se njegovoj spretnosti jer djeca zapravo nisu znala voziti bicikl. Potom bi prilazila biciklu i znatiželjno ga promatrala. Dirali su mu kotače, pak-treger, blatobrane. Gladili su mu sjedalo, štangu i volan. Pipkali zvonce, i vrtili na dinamu onaj mali kotačić na vrhu. Netko bi uzeo bicikl za volan i pomaknuo ga koji centimetar naprijed a drugi bi, ljubomorni što je ovaj „provozao“ bicikl, panično dozivali Franu. Frano bi izišao iz kuće, priprijetio djeci da ne diraju bicikl i opet ušao u kuću. Bio je sav važan što je djeci mogao zapovijedati.

često su djeca, znajući kad se vraća iz škole, čekala Franu kod Potoka. Kad bi ga dočekala cijelo vrijeme bi trčali za njim prema selu. On bi jurio po okrajcima, skakutao preko rupa i jazora, jurio kroz jaruge, skretao između kamenja, vozio po putu. Zastao bi pod Glavicom jer uz Glavicu, zbog velikog uspona, nije mogao voziti bicikl. Djeca bi ga, ispuštajući dušu od silne trke, sustigla i molila da im da „voziti“ bicikl barem uz Glavicu. On bi ih jedno vrijeme odbijao, a onda bi na njihove vapaje ipak popustio. Odredio bi koji će od djece držati bicikl za volan i „voziti“, a koji za pak-treger. Ovi što su „vozili“ jedva su, propinjući se, dohvaćali i držali volan, a drugi su, držeći za paktreger pomagali ovima voziti bicikl uz brdo. Bicikl bi išao lijevo-desno skačući preko kamenja i rupa na putu, povlačeći za sobom djecu. Kad bi došli na vrh Glavice, Frano bi uzeo bicikl, uzjahao bi kao što je to činio svaki put, i vrtoglavo se sjurio prašnjavim putem u selo. I prije nego su djeca dotrčala na vrh glavice, Frano bi zamaknuo iza pojate staroga Joze. 

Znao je Frano, kada bi imao vremena i kada nije popravljao nekome osigurače u selu, provozati djecu na biciklu. Sjedao bi ih na štangu ispred sebe i vozao po selu. Za vrijeme vožnje namjerno nije birao put. Vozio je po rupama i kamenju da se bicikl što više trese. Djeci to nije smetalo. Trpjeli su poskakivanje bicikla i udarce štange po stražnjici i uživali u vožnji. Nije to bilo često i nije to trajalo dugo. Bilo je tek za želju da se djece bar na kratko riješi.

Zato su djeca Franu slijepo slušala. Što god bi on rekao da učine, djeca bi to učinila bez pogovora. Samo da im dopusti „voziti“ bicikl.