zagoricani.com

Tjelesni je u Potočanima u to vrijeme predavao nastavnik, koji se zvao Mate. Donese on, jednoga dana u učionicu koturaljke (role). Djeca koja su već negdje vidjela tu stvar, a njih je bilo malo, znala su da su to koturaljke. Od onih koja su znala, ni jedno koturaljke nije nikada imalo niti ih je kada vozilo. A i gdje bi ih vozilo? Kamenje, litice i neravnine su bile normalna pojava u selu pa nije bilo za očekivati da će netko po selu voziti koturaljke. Ni u gradu vjerojatno, u to vrijeme nisu bile masovna pojava.

Veli nastavnik: „Djeco, znade li ne'ko šta je ovo? Kako se ovo zove?“ Držeći u visoko podignutoj ruci koturaljke, drugom je pokazivao na što je mislio.

Djeci su koturaljke izgledale čarobno. Crveni kajiši na kojima su se nalazile sjajne metalne brnjice, bili su kao sandale i služili su, kada se koturaljke navuku na noge, za učvršćivanje. Svaka koturaljka je imala po četiri mala crna kotačića. Dva na unutarnjoj strani, dva na vanjskoj strani. 

Na pitanje nastavnika, javio se jedino Vinko Rgušin koji je rekao: „ To su rošule.“

„Kako ti znaš?“ –  upitao je nastavnik, iznenađen odgovorom koji nije baš očekivao a ponajmanje to nije očekivao od Vinka.

„Znadem zato što ja imam brata Kažu koji živi u Livnu i tamo sam i' vidio“ – potiho odgovori Vinko.

Upita nastavnik: „Znaš li se voziti na njima? Jesi li se vozio na njima u Livnu?“

Vinko ponosno odgovori: „Jesam.“

Nastavnik prozbori: „'ajde ti nama svima pokaži, kako ti znaš voziti koturaljke.“

Stidljivo ali odlučno Vinko ode do katedre, primi koturaljke i počne s obuvanjem. Prvu je obuo bez nekih velikih problema. Drugu je već bilo malo teže obuti jer je na ovu prvu već morao stati. Kako god bi stao, kotačići bi se pokrenuli i on je morao opet iznova zauzimati položaj za obuvanje. Konačno, nakon što je klečeći uspio obuti obje koturaljke i pridržavajući se za stol katedre, počeo se oprezno  pridizati i zauzimati položaj za početak vožnje. Noge su, još dok se pridržavao za katedru, u kratkim pomacima išle naprijed nazad dajući mu do znanja kako mora biti oprezan i da to što je naumio neće ići baš lako. 

Već kod pridizanja vidjelo se da će biti zanimljivo. Djeca su jedva čekala početak vožnje. Polako puštajući ruke od katedre, uspravio se Vinko i pokrenuo koturaljke po crnim uljem premazanim podovima učionice. Već prvi korak naprijed zanjihao je gornji dio krhkog Vinkova tijela kao da je od gume. Kotačići su bili nemirni, pa je Vinko tražio načina da ih umiri upravo njihanjem tijela kako bi uspostavio ravnotežu. Nije išlo. Borba s kotačićima se nastavljala, tijelo njihalo a ruke tražile čvrsti oslonac. Konačno s mukom načini drugi korak i dohvati se prvih stolova i klupa pa malo zastane da bi prikupio snagu za novi pokret naprijed. Cijelo vrijeme njegova odmaranja kotačići su, iako je on mirovao, bili nemirni, kao mladi konji koji nemaju živaca čekati povlačenje kola.

Djeci je bilo zanimljivo gledati neobičnu borbu pa su se previjala u klupama od smijeha. Sirotom Vinku, vidjelo se, bilo je neugodno ali je usprkos tome bio uporan u pokazivanju svoje umješnosti u vožnji koja nije išla baš najbolje.

Krene između redova prema zadnjim klupama pokušavajući stalno biti u blizini klupa i za svaki slučaj, ako konji naglo povuku da se ima za što prihvatiti.  Koturaljke ga nikako nisu slušale. Vukle bi ga sad naglo naprijed, sad naglo nazad. On se hrvao mlateći rukama po zraku ali nije odustajao. 

Nastavnik je kao i ostala djeca bio izvan sebe od smijeha i namjerno nije htio prekidati Vinkove vratolomije.

Nekako je Vinko uspio klimajući se i zanoseći, proći iza zadnjih klupa srednjega reda pa se okrenuti te između redova vožnju usmjeriti prema katedri i nastavniku. Cijelo vrijeme je pogledavao djecu, koja su uživala u prizoru što ima ga je priuštio, kao da im je želio reći: „Ovo radim vama zazinat jer vi nemate hrabrosti ovo učiniti.“ I doista, kada je vožnja završila, na upit nastavnika da li će još netko voziti koturaljke, nitko se nije imao hrabrosti javiti.

Vinko je pokazao svima koliko je hrabar. Njegova želja za istraživanjem nečega novoga bila velika pa se zato upustio u ovu vožnju. Djeca su znala da on zapravo nije u Livnu vozio koturaljke, nego je samo vidio kako to u Livnu čine gradska djeca. On je, bez obzira na neugodno iskustvo, samo ispunio svoju davnašnju želju.