"E moj Vinko sve skupo"
Autor Pisma iz Njemačke
Četvrtak, 06 Studeni 2008 21:40
"Dragi tata i draga mama, mi smo dobro i zdravo tako i vama želimo sve najbolje". Svako pismo roditeljima u dalekoj Njemačkoj započimaše tim standardnim tekstom. Predodžba o toj zemlji bijaše naravno djetinjasta, da je prelijepa, bogata i da je tamo svima dobro. Točno 6 dana putovaše pisma iz Deutschland-a, (osim Božića kad ih pola i ne dođe, posebno ako su bila "debela").
Baka
obično sa pletivom u ruci diktirala je tekst i zamišljeno s nekim
pogledom u daljinu se mislila, što bi tribali ovaj put da napišemo na
list papira s plavim linijama, istrgnut iz uokvirene školske teke.
Većinom su to bile teme vezane za svakidašnje događaje, prije svega koju smo ocjenu u školi iz čega dobili, šta ima u susjedstvu, kakvo nam je vrime itd. A obično se završavalo s frazom "kad će te nam opet doći?".
Par tjedana kasnije u obližnjoj pošti, poštar Vinko, koji je radije sjedio u obližnjoj trgovini i sa matičarom ispijao pivicu, nego bio na radnom mjestu, daje u sitne ručice pismo, a pogled uvik ode prvo na poznati rukopis i često puta istu markicu "Deutsche Bundespost-a" od 90 feniga s nekim čudnim kućama, dvorcima ili što već bijaše.
S vrimena na vrime pisaše se manje. I to zahvaljujući telefonu. Svako dva tjedna subotom mi se dica lipo oko pola deset nacrtašmo u pošti, čekavši na drvenoj klupi kad će, prije svega mater iz glavne pošte grada di živi, da zovne svoje piliće, koji se u hladnim zimskim misecima ponekad malo i nazebnuše čekajući u predvorju, dok je Vinko u svojoj prostoriji debelim cipljama jarcao smedrevsku peć i razmišljao koliko će mu babe dati bakšiša od njihove slijedeće penzije.
Tu i tamo uđe mu kakav pacjent pripremajući već palac za otisak na tamno-plavoj boji. " E moj Vinko sve skupo" mnogima pusluži kao suptilna floskula da ga se otresu.
Tih godina nismo još imali govornicu, pa se Vinko žalio da mu se posebno stari Bikan dere i još gore, ispljuje svu slušalicu kad ga zovu sin i nevista iz Frankfurta. Reko nereko on uvik po svom. Nije dobro čuo, a još manje svatijo da ga i drugi slušaju.
A kad bi neko Vinku, koji nije bio na radnom mistu, reko: “ajde bolan zvoni ti telefon“, njegov standardni odgovor, spuštajući opušteno pivu na šank je bio “ma kome triba zvat će ponovo“. I kad bi se digao, žurilo mu se nije.
Ponekad do nas navrati i druga baba. Ajde napiši joj pismo sinu u Vrancuskoj, kako je ona to običavala reći. “Dragi moj Tome eto ja sam te se zaželila…” bijaše njezin uvježbani tekst, kojeg smo mi mogli već i napisati, a da ona to nije ni morala reći.
Tekstovi joj obično poduži, što smo joj dobro znali naglasiti, kad je nakon pisanja otvarala novčanik, žudno buljeći neće li izvući crvendaća između ostalih savijenih novčanica, pristiglih joj od sinova razletenih po bilome svitu.
Autor: Susjed.
| < « | » > |
|---|
Još dop...
© by zagoricani.com