Ti si ovdje : Home // Priče // Vaši tekstovi // Ne sjećam se ni pet lijepih dana

Ne sjećam se ni pet lijepih dana

IspisE-mail Autor Livanjka Četvrtak, 10 Rujan 2009 09:43

Livno nije samo Duman, Žabljak  Sturba

pogled_sa_krizevca

Ja sam Livanjka. Rođena sam u Livnu, dio života rasla u nekim drugim gradovima, a najveći dio u Livnu. Livanjka sam, jesam. Kažem to uvijek iskreno svima. Livno sam upoznala jako dobro, a još bolje Livnjake. Tko nije živio u Livnu, već samo dolazio na par dana, ne može nikako znati kako je biti Livnjak, kako je živjeti u Livnu i među ovakvim ljudima. Livno je lijep gradić. Zapravo, ima lijep potencijal, ali ljudi koji upravljaju njime, ne dopuštaju da se razvije. Što god rade, ne žele napraviti kako treba. Od svih ponuđenih projekata, oni će izabrati najgori. Valjda dobiju proviziju za to. Ne daju mladima da rade. I sami svi znate da se kod nas životari.

Sjetite se profesora u gimnaziji (o drugima ne mogu govoriti jer ih ne poznajem). Diktatura. Sve pasivno. Ne daju da se išta pomakne. Bila sam odlična učenica, ali imam gorko sjećanje na tu školu, na profesore, a i na većinu kolega. Svaki dan sam gledala kako se podsmjehuju drugima, bilo da su u pitanju nove cipele, hlače, frizura, način hoda ili ocjene. Sjedila sam u kutu učionice, šutila i mirovala. Nadala sam se da me tako neće ni primjećivati. Radila sam svoj posao, učila, družila se s mladima s FRAME. Tada mi se činilo da su možda ipak bolji ljudi. Neki sad pričaju da nisu, ali ja želim i dalje vjerovati da su bili bolji ljudi, jer su se bar trudili biti. I ja sam tada možda bila bolja osoba. U Livnu sam doživjela puno ružnih stvari, ne sjećam se ni pet lijepih dana...

Kad sam otišla na fakultet u Zagreb, sve se promijenilo. Rodbina u Zagrebu je bila bitno drukčija i skoro svaki dan mi se javi bar netko od njih. Osjećam da me jako vole. To i pokazuju. Puno su učinili za mene dok sam bila u Zagrebu, nikad im ništa nije bilo teško. I cijenili su me. U Livnu to nisam nikad osjetila, ni ljubav, ni poštivanje. Ni od rodbine, ni od prijatelja. Na fakultetu su me volili i profesori i kolege. Svi su me stalno hvalili zbog ovog ili onog, zvali me gdje god su išli, uvlačili u svoje projekte. čak i ljudi s kojima se nisam uopće družila, čak niti čavrljala na hodniku, uvijek su se trudili oko mene. Kad sam se udavala, poslali su mi dar na koji su se svi potpisali... Bila sam jako ugodno iznenađena. Kad sam bila trudna, slali su mi knjige o djeci, igračke... Ljudi s kojima se nisam družila šalju mom nerođenom djetetu igračke. Zašto? Oni nemaju apsolutno nikakvu korist od mene. A ja bome nisam ni lijepa, ni zgodna, ni popularna... Ja bih rekla za sebe da sam ja jedno veliko ništa, ali su me oni uvjerili da nisam... jer toliko truda oko nekoga.... ZAŠTO?


Svirala sam u orkestru. Bilo je to bome davno... ima nekoliko godina da sam prestala. A još me zovu da se vratim... na mom mjestu nitko ne sjedi. A nisam ni nešto predobro svirala... Nisam baš ni bila nešto smiješna, pa da sam ih zabavljala. Zašto me onda još čekaju?
Što je to u Zagrebu i tim ljudima koji su me prihvatili puno bolje nego u mom rodnom gradu? Ni sad mi nije jasno zašto su me volili. Nije mi jasno zašto mi se stalno netko od kolega i profesora javlja, zove. Obavještavaju me o poslovima na koje bih se u Zagrebu mogla prijaviti... Zašto su toliko drukčiji od ovih iz Livna?
Zar je čudno da se želim vratiti u Zagreb, gdje nisam morala šutiti i praviti se da ne postojim, da me ne bi uzeli na zub i izrugivali mi se?! Zar je čudno što me strah da sam i ja baš poput drugih Livnjaka, da i u meni postoji to sjeme koje može drugima zagorčavat život........

Livanjka

Izvor: www.relax-livno.com
Komentari (0)add comment

Napišite komentar
smaller | bigger

security image
Upišite prikazane znakove


busy

Online

0 korisnika i 481 posjetitelja online

Novi komentari