zagoricani.com

Svaki tjedan ili dva u našu prodavaonicu što se nalazila u Maturinovoj kući, kamionom su radnici Opskrbe dovozili robu što ju je trgovac Vinko Sučkin naručio kako bi popunio zalihe. Djecu je zanimalo svaki puta što je kamion dovezao. Tako se među dovezenom robom posebno isticalo brašno u vrećama od po dvadeset pet kila na kojima je bio otisnut znak kojeg je tvorilo klasje žita. Posebno se isticao natpis „SOUR IPK, RO CROATIA OSIJEK“. Bila su to brašna u narodu poznata kao dvica i narodno brašno što su ga naše majke koristile za pečenje kruha. Znalo je u kamionu biti i mekinja u nešto većim vrećama koje, zanimljivo je, uopće nisu bile teške za nositi. 

U kamionu su bile brojne gajbe pive, deita, radenske i gajbe onih malih sokova nara, pipi, kokte i inke koja se pojavila nešto kasnije. Znalo je biti kartonskih kutija u kojima je bilo žestoko piće, rakija Loza  u onim plosnatim bocama i Zvečevo konjak, koji je u narodu zvan „Zečevo“. 

Kako smo u to vrijeme išli u Potočane u školu, koristili smo uvijek prigodu kako bi smo se kamionom dovezli do Potočana. 

Tako smo jedne prilike, Niko Marka Tošina, Vinko Rgušin i ja planirali iskoristiti kamion i zamolili vozača da nas poveze do Potočana. Nije nas odbio, ali je uvjetovao kako će nas povesti ako radnicima pomognemo istovariti robu. Nije nas posebno trebao moliti. 

Najprije smo dodavali gajbe iz kamiona kako bi ih radnici mogli primiti i odnijeti u prodavaonicu. Ni vreće mekinja nam kao ni one od brašna nisu predstavljale nikakav teret. Vukli smo ih prema kraju kamiona i dodavali radnicima na leđa. Cijelo to vrijeme vozač je, držeći pivo u ruci, sokolio svakoga od nas govoreći kako dobro i brzo radimo. On naravno nije ništa taknuo. Lopov. Iako je bio socijalizam, on je očito bio gospodin.

Kada smo završili sa istovarom robe, morali smo radnicima pomoći utovariti gajbe sa praznim bocama pive i sokova. To nije trajalo dugo, pa nam je vozač rekao neka odemo kućama po torbe jer oni se vraćaju u Livno čim radnici popiju po pivu. 

Otrčali smo kućama po torbe sretni što će nas povesti. Nismo mi gledali koliko je sati. Važno nam je bilo samo kako će nas povesti. Kada smo došli do prodavaonice, radnici su nam pomogli popeti se na kamion ispod cerade. Držeći se rukama za oklop kamiona, sjeli smo na gajbe slušajući buku motora, i dobro osjetili poskakivanje kamiona po neravnoj seoskoj cesti. Virili smo ispod cerade i gledali kako kuće i selo zamiču iza Glavice. Vožnja je bila vratolomna posebice niz Glavicu gdje je voda ogolila svaku liticu na putu pa se imao osjećaj kako se kotači ne okreću nego samo skaču s kamena na kamen. Brašno koje se prosulo iz oštećenih vreća je letjelo svuda oko nas stvarajući bjeličasti oblak a prazne boce u gajbama su stvarale neopisivu buku koja nam i nije toliko smetala.

Bez obzira na sve to, mi smo uživali. Smijali smo se i jedan drugome nešto dovikivali, kimali glavama kao da se razumijemo a u stvari jedan drugoga od silne buke ništa nismo čuli.  

Nakon silne jurnjave ispod Borka, kamion je stao kod raskrižja naše seoske ceste sa glavnom cestom, tamo ispod Perišine lokve. Iskočili smo na brzinu i mahnuli vozaču kako bi nas vidio. Onako prašnjavi i prodrmani, zadovoljni što smo se vozili, krenuli smo prema lokvi. Kako smo došli puno ranije nego je inače bilo vrijeme, nismo žurili u školu. Oprali smo ruke, malo stresli sa sebe prašinu i polako krenuli prema nabujalom potoku što je tekao kroz ćupriju ispod ceste u blizini kuće Garana Lozančića. Potok je toliko bio nabujao pa se dio vode prelijevao preko ceste praveći na cesti ogromnu lokvu što smo mi odmah iskoristili kako bismo prikratili vrijeme do početka nastave.

Tu smo poskidali torbe i odložili ih sa strane na mokru ledinu.  Na obližnjem zidu ograde Matana Perišina, pronašli smo nekoliko suhih drvaca od trna koja su nam poslužila kao čamci i koja smo stavljali na vodu s gornje strane ceste. Pratili smo kako ih voda nosi preko ceste prema mjestu s kojega se s ceste ulijevala u jarak. Tu je nastao maleni slap pa je bilo zanimljivo gledati kako se drvce bori s vodom koja ga je vrtjela, povlačila ispod površine i ponovno izbacivala na površinu pa uvlačila u svoj tok što je vijugao jarugom uz cestu ispred Mesinovih kuća i gubio se negdje u polju prema Ledinjcima i dobranjskim kućama.

Kad nam je dosadila igra s „čamcima“ i potočićem, uputili smo se prema školskom dvorištu. Stajali smo kod ulaza i virili ispod grana od rašeljki što su služile kao ograda oko dvorišta i gledali prema prozorima učionica kako bismo vidjeli ima li još netko unutra i da li je nastava đacima što su išli prijepodne završila. Jer prijepodne su u školu išla djeca iz Potočana do četiri razreda, a mi veći iz sva tri sela smo išli popodne u peti i šesti razred. I baš u trenutku kada smo mislili kako u učionicama nema nikoga, ugledali smo učitelja Stipu kako prilazi prozoru učionice na katu. čim je otvorio prozor, oštrim glasom nas je pozvao gore u učionicu. Mi smo se smijali i krenuli gore ništa ne sluteći.

čim smo stupili u učionicu, vidjeli smo kako su djeca što su sjedila u klupama i mirno radila zadane zadaće, radoznalo pratila što će se dogoditi. Ne znajući što nas čeka, smijali smo se gledajući radoznala lica malih đaka.

Taman što je zatvorio prozor, ljuti učitelj, uzme, po izgledu bi se reklo, nedavno otrgnutu mladicu od rašeljke, i upita nas: „Šta radite tako rano u školi?“ 

Kada smo ugledali šibu u ruci, shvatili smo kako nas nije pozvao zato što nas se poželio ili što nas treba za nešto, nego smo očito nešto skrivili. Nismo znali što smo loše učinili pa smo u glas potiho odgovorili: „Ništa! Došli malo ranije pa čekamo.“

Ni trenutka nije čekao nego nam je prišao i redom jednoga po jednog počeo šibati po rukama. Najprije bi uhvatio jednu dječju ruku svojom lijevom i držeći je čvrsto za zglob desnom bi nemilice udarao po otvorenom dlanu. Kada bi zadao desetak udaraca šibom iz sve snage po jednoj ruci, uzeo bi drugu ruku i opet nesmiljenom žestinom udarao. Kako bi završio s jednim od nas, preuzeo bi drugoga pa trećega. Suze su navirale od silnih bolova. Koliko nas je boljelo to što nas je istukao, toliko nas je bio stid što se sve odigralo pred tolikom djecom. Plač i suze nismo mogli zaustaviti.

Izjurio nas je iz učionice i zaprijetio nam kako će nas opet istući budemo li tako rano ubuduće dolazili u školu. Nikome nismo ništa pričali o ovome događaju.

Zapamtili smo njegovu prijetnju pa smo uvijek kada bismo ranije krenuli u školu, svratili u Stankov Borak i, tamo se igrajući po šumarcima, čekali ostalu djecu. 

Pričalo se među djecom kako je učitelj Stipe često znao podići ruku na njih. Znali su to i roditelji, ali mu nisu nikada prigovarali. S jedne strane su mu to odobravali jer su djeca bila „đavli“ pa ih je trebalo učiti redu. S druge su se strane, valjda, bojali prigovoriti mu, jer iz osvete neće djecu pustiti proći razred.