zagoricani.com

Jedne nedjelje veli mi Rafo: „'ajmo gori u Klačine nešto vidit.“
Upitam ga radoznalo: „Šta tribamo vidit?“
Odgovori on: „Vidi'ćeš, ne znam ni ja točno. 'ajmo.“
Krenemo mi iz sela polako prema Klačinama. Usput mi ispriča o čemu se zapravo radi:
„Sinoć ja bio u Dadinoj kući. Znaš, Dada je ovi' dana prigonio kamen za zid što ga je pomic'o oko Janjčijaka. I priča on tako sinoć kako je, dok su tovarili kamenje sa ostataka zida one ograde kuda iđe ovaj naš put ispod Greda na staru cestu, pronaš'o nešto i kako to što je naš'o nije 'tijo dirat da ni'ko ne vidi, nego pokrio sitnim kamenjem na mistu di je naš'o. Ja mislim, veli Rafić, kako se radi o nekoj municiji, jer se sićam kako je Dada reko da je bilo trideset komada i kako misli da su talijanski. Rek'o je isto, kako će u ponediljak kada dođe gori, to sklonit da ne bi neko naš'o. Ja se toga sitijo pa mi palo napomet kako bi nas dva to mogli tražit i vidit o čemu se radi.“

Raspravljajući o tome što ćemo raditi s municijom ako išta nađemo i kako izgleda ta municija, došli smo gore. Vidjeli smo kako ja kamenje sa staroga zida odvezeno jer je ostalo samo ono što je bilo sitno i što se za zidanje zida nije moglo koristiti. Gledali smo hrpice što su ležale po temeljima gdje je bio zid i pretpostavljali kako se ispod neke od njih nešto mora kriti. 

Nismo dugo tražili. Rafo je skoro od prve pronašao ono zbog čega smo došli. Pronašao je šest okvira sa po pet puščanih metaka. Izgledali su staro, hrđavo, nagriženo. Iskreno sam se bojao kada sam ih ugledao. Rafo, koliko sam mogao primijetiti, nije uopće zazirao od pronađenog plijena. Dirao je metke, vadio ih iz onog limića u kojem su bili složeni, pokušavao izvaditi onaj gornji dio iz čahure, lupkajući kamenom po njemu. To je u meni izazivalo još veći strah. 

„Šta ćemo sad“  – upitao sam ga i rekao mu odmah kako je najbolje da ih ostavimo tu gdje smo ih pronašli, pa neka Dada dovrši ono što je namjeravao. 

Rafo se nije složio s time, pa je predložio: „Sakri'ćemo i' mi da niko ne zna.“ 

Krenemo mi niz stranu povrh đukina doca pa prema Mujkinom 'rastu. Tražili smo mjesto pogodno za skrivanje municije. Obišli smo cijelu stranu ispod Janjčijaka skoro do Jusine vodice i onu jarugu što se spušta prema Kikinom docu. Gdje god bi odlučili sakriti ih, nismo bili sigurni kako ih netko neće pronaći. Tako smo došli do onih litica iznad Maturinova Babića doca. Tu smo ispod velike litice pronašli napuklinu između kamenja i duboko u nju stavili metke. Donijeli kamenja i zazidali otvor. Dogovorili smo se kako nikome o tome nećemo pričati.

Dolazili smo nekoliko puta, kada bi uhvatili vremena pa provjeravali je li sve na svome mjestu. Kada god bi došli uvijek smo zatekli sve onako kako smo ostavili. Pregledali bi metke, izbrojali ih i opet vratili u skrovište.

Tako smo jednoga dana, odlučili opet provjeriti je li naš plijen još uvijek tamo gdje smo ga skrili. Kada smo sklonili kamenje s otvora imali smo što vidjeti. Rupa u koju smo ostavili municiju bila je prazna. Pretražili smo sve pukotine i rupe uokolo doca i nigdje ništa pronašli nismo. 

Nije nam bilo teško zaključiti kako nas je netko pratio. Nikada nismo otkrili tko je to bio?