Ti si ovdje : Home // Priče // Priče Milana Krište // Kamene kuće

Kamene kuće

IspisE-mail Autor Milan Krišto Nedjelja, 05 Siječanj 2014 00:00

Do početka 70-tih godina sve kuće u selu bile su izgrađene isključivo od kamena. Kod nas Krišta zadnja tako izgrađena kuća bila je Dadina pojeta na Brigu. Pripremiti potrebni materijal za izgradnju kuće u to vrijeme i graditi takve kuće nije bilo nimalo lako. Ovim tekstom pokušat ću opisati pripremu materijala, izgradnju i uređenje jedne kamene kuće.

I - ODREĐIVANJE LOKACIJE 

Kad se odlučilo ići u izgradnju kuće, prvo što je bilo potrebno učiniti je gdje graditi. Obično su to u ono vrijeme bili prostori u selu koji su bili u blizini bašče, armena, okrajka. Uvijek bi se kuću zatemeljilo tako da je uz bašču, armen ili okrajak ali nikako na njemu nego na državnom tzv. akaru. Na taj način su se povećavala imanja. Tko je bio malo bezobzirniji spram drugih, zauzeo bi više državnog zemljišta i na taj način došao do većeg imanja. Nije se gradilo daleko izvan sela jer je na okrajcima i njivama bilo zijan graditi. Zato su kuće u zaseocima tako nagurane jedna do druge. Iako je takvo stanje skoro svima smetalo, rijetki su se odvažili napraviti kuću izvan sela (poput Jake Škrapušina, Bojkića, Mirkiše, Pere Gojkina, Nike Merikančova, Vinka Sučkina). Tako su se oni što im je smetalo morali pomiriti s time i tu se ništa nije moglo. Jedno vrijeme bi susjedi bili posvađani i ne bi pričali ali bi vrijeme učinilo svoje. 
Za one prilike, selo je imalo dovoljno mjesta za sve potrebe. Seoske ceste i uličice bile su dovoljno široke jer su po njima normalo vozila zaprežna kola kojima se do pojata vozilo sijeno i do kuća drva i praška, mlivo, krumpir.
Selom su nesmetano prolazila stada ovaca i goveda. I auti koji su se kasnije počeli pojavljivati u selu mogli su nesmetano selom voziti. Uz podrume za stoku bili su đubreluci koji su bili normalna pojava u selu i skoro nikome nisu smetali. Ako su i bili smetnja nekima, nije im bilo druge nego su se morali miriti s time.  
stara_kuca_kriste2Uz kuće i zidove bile su kamare praške i drva i isto su rijetko kome smetale. Zidova oko kuća je bilo malo. Osim oko vrtlova i armena. Skoro da ni jedna kuća u kojoj se živjelo nije imala ogradu i kapiju. Ograde su se počele graditi kasnije pa je danas vrlo nezgodno doći do mnogih kuća do kojih se nekada dolazilo bez teškoća. Zanimljivo je to što ograda oko kuća nije bilo u vrijeme kada su sela bila prepuna stoke i živadi nego su nastale u vrijeme kada je selo počelo ostajati bez stoke. Moglo bi se zaključiti kako je pojavom ograda oko kuća počeo nestajati pravi duh sela. 

 

II - PRIPREMA MATERIJALA 
 
Vađenje kamena 

suvozid

Kako bi se kuću moglo graditi, najprije je trebalo osigurati dovoljno kamena. Kamen se za kuće vadio isključivo u majdenima koji su se nalazili u Šušnjovači. 
Kako su u to vrijeme ljudi u selu bili uglavnom bez posla, imali su dosta slobodnog vremena pa su ga mogli koristiti za vađenje kamena. Kamen se vadio najviše u rano proljeće i kasnu jesen. Kopalo se ručno i to uz pomoć slabog alata, uglavnom krampovima, ćuskijama i macolama. Kopači su se služili još i tzv. vagama, drvenim gredama za vađenje velikih komada kamena. Ti veliki komadi su se vadili jer su bili potrebni za ćoše i nadvoje iznad vrata i prozora. 
Kad su izvađene dovoljne količine kamena, gazda bi organizirao dovoz kamena do budućeg gradilišta. Pozvao bi sve u selu koji su imali kola i konje. Prijevoz kamena je trajao nekoliko dana jer se na kola nije moglo puno tovariti. Zbog težine jer to kola ne bi mogla izdržati i zbog toga što to konji ne bi uz brdo mogli izvući.  
Prevozeći kamen, prijevoznici su se natjecali tko će više natovariti pa se često događalo, što zbog tereta, što zbog neravnih kamenih putova, da se lome kotači željeznih kola, da popucaju jastuci, jarmice, oklopi. Nije bila rijetkost zaprati kolima uz brdo. Tu bi kočijaši, uz spominjanje svih svetaca, najprije tjerali konje kandžijom da povuku i izvuku teret. Ukoliko tako ne bi išlo, onda bi morali istovariti dio kamena pa ponovno potjerati konje da povuku. Istovariti kamen nisu činili rado jer je to značilo da su konji slabi. E, to su teško podnosili pa su na sve načine nastojali natovareni teret dovući na odredište. Često bi pomagali konjima gurajući kola i uglavnom su, uz psovke, galamu i viku, uspijevali izvući teret. 
Kopanje pržine 

Pržina je bila potrebna za spravljanje maltera i betona. Bez pržine se kuće nisu mogle praviti pa je istu trebalo nekako pribaviti.  U selu nitko nije kupovao pržinu. Svi su uglavnom pržinu kopali u majdenima koji su se nalazili ispod Malog Borja, kod Bunarića i povrh Velikog Borja prema Bobovnicima i Pervanovom Gaju. Ljudi su danima, uglavnom s proljeća i s jeseni kad se ništa drugo nije radilo, išli u majdene i kopali. Koristili su uglavnom krampove, budake i lopate. Nije bilo lako naći pravi majden. Ako bi se pronašla dobra žila, onda bi se oklop pržine brzo nakopao a to je bila prava rijetkost. Uglavnom su ljudi bili prisiljeni danima kopati kako bi osigurali dovoljno pržine za kuću. Kad bi nakopali dovoljno pržine, morali su organizirati dovoz. Za to su koristili zaprežna kola s oklopom. Oni koji nisu imali svoja kola i konje pozvali bi one što imaju, ali su im na neki način tu uslugu morali platiti. Da li je to bilo rađom ili nečim drugim stvar je bila međusobnog dogovora.  Nekada su to bila željezna kola koja su imala uski a visoki oklop u koji se tovarila pržina. Kasnije su se pojavili gumenjaci koji nisu bili ništa nosiviji u odnosu na željeznjake, samo su bili tiši, imali su širi a niži oklop i bili su lakši za vožnju i upravljanje. Nije bila rijetkost da su kopači, kada ne bi stigli na vrijeme odvesti iskopanu pržinu, ostajali bez pržine jer bi se uvijek našao netko tko je iskoristio tuđu muku. 

 

Slijedi ...  Gašenje kreča

 

Komentari (0)add comment

Napišite komentar
smaller | bigger

security image
Upišite prikazane znakove


busy

Online

0 korisnika i 454 posjetitelja online

Novi komentari