TOPOGRAD
se igrao na kakvoj ledini, najčešće na prikladnom armenu u selu, gdje bi se nečim (obično kamenjem) obilježio krug "grad", proizvoljno određenih dimenzija (najčešće promjera 7-8 metara). Potom bi se sudionici igre podijelili na dvije grupe. Ždrijebom bi se odlučilo koja igra ulazi u krug, a kojoj pripada "top" (platnena lopta, nesto veća od teniske lopte sašivena od starih krpa). Ta ekipa odmakne se od "grada" i krijući od protivničkih pogleda odredi kojem će svom članu dati top. Potom svi prilaze rubu označenog kruga, svaki član ekipe sa šakom sakrivenom pod košulju ispod pazuha, trudeći se da kod protivnika ostavi dojam da je top baš u njegovoj ruci. Cilj im je da , kad se rasporede svud oko kruga, iznenade protivnike i da onaj u koga je top u pogodnom trenutku topom pogodi ( "ucoli" ) bilo kojeg člana protivničke ekipe, te se i on i svi njegovi suigrači dadnu u bijeg što brže mogu, kako bi pobjegli što dalje od grada. Bilo koji član iz protivničke ekipe treba, što brže može, da se dočepa top i gađa ( ne odmičući se više od 3-4 metra od grada) bilo kojeg igrača protivne strane. Pogodi li koga, taj ispada iz igre ( "gotov je" ). Ne pogodi li, ispada onaj član njegove ekipe koji je bio pogođen. Potom oko grada s topom u ruci optrkuje samo onaj igrač u kojega je top i dok mu se oni u gradu što vještije izmiču, on se trudi da pogodi nekoga od njih. On vodi igru sve dok pogađa i izbacuje protivnke i dok ne promaši ili ne bude "Ucolen". Igra se sve dok jedna ekipa ne ostane bez igrača. Na kraju poraženi, za kaznu, stanu ispred pobjednika 6-7 koraka daleko ( okrenuti leđima ) da otrpe "mušketanje", tj. da podnesu da ih protivnici gađaju topom u leđa. Igra se nastavlja zamjenom mjesta: Sad top dobiva ona ekipa koja je u predhodnom dijelu igre bila u krugu, a protivnici ulaze u krug ( u grad ) i sve se ponavlja.
KLIJE I KERAčA
Za igru klije i kerača ( neki kažu: klisa i kerača, a neki klihe i aršina) treba povelik prostor. Na vidnu mjestu postavi se "stola" ( jedan oveći kamen). Napravi se "kerač" ( korbač, drveni štap obično ne duži od 1 m) i "klija" (klis) - nešto tanji komad štapa. dug 20-ak cm. Igrači se podjele u dvije ekipe. Ždrijebom odrede koja prva dobiva kliju i kerač. Prvi član te ekipe prilazi stoli i keračom kliju ispuštenu iz ruke udara koliko snažnije može. Protivnici su se već prije toga na raznim udaljenostima rasporedili očekujući kliju ne bi li je u zraku, prije no što padne na zemlju, uhvatili. Ako je neki od njih uhvati, tad iz igre ispada ("gotov je") onaj kraj stole što ju je keračom u polje izbacio, a kerač mijenja vlasnika. Tada ekipa izmjenjuje mjesta . Protivnička ekipa određuje svog igrača koji uzima kerač i staje pokraj stole. On sad izbacuje kliju. Ne uhvati li nijedan igrač kliju dok leti zrakom i ona padne na zemlju, onda jedan igrač iz te ekipe koja je u "polju" ( to se, po pravili, prepušta najvještijem) gađa stolu, a njegov protivnik što je kod stole , brani je keračom i ne dozvoljava da je klija pogodi. Pokušava je keračom presresti u zraku i odbaciti je što dalje može. Ako ne uspije obraniti stolu i klija je pogodi, "gotov je". Kerač prepušta protivniku. No, ne pogodi li protivnik stolu ili ne uspije li kliju dobaciti blizu stole na udaljenost manju od dužine kerača, predstoji računjanje poena. Od mjesta gdje je zaustavljena klija igrač keračom mjeri udaljenost do stole. I to tako ide sve dok jedna ekipa ne dostigne unaprijed dogovoreni broj "kerača" (100,200,500 ili koliko je već dogovoreno). Poslije slijedi "jahanje". Poraženi su dužni podmetnuti leđa da ih pobjednici uzjaše te da ih ponesu od jednog do drugog mjesta, kako je već dogovoreno.
SIKA
Siku su igrali dječaci i mlađi momci. Igralo se grubo obrađenim drvenim palicama kojima se udarala "sika" (primitivno oblikovana drvena loptica). Bila je to neka vrsta rustikalnog hokeja na travi, koji se igrao bez ikakve zaštitne opreme. Povreda je, stoga, bilo dosta, a nisu rijetke bile ni teže ozljede, pa i one teške, koje bi igrača unesrećili za cijeli život, učinivši ga trajnim invalidom. Dešavalo se to ponekad kad bi snažno udarena sika nekog pogodila u nezgodno mjesto ( u zglob, u kost, u glavu).
........................................................................................................................ svoju su spretnost djecao kazivala i u različitim zajedničkim igrama: "gonje", "sakrive", "slipice" ili "žmirke" , "kapikade", "kelja", "zukavice", u bacanju "škrilje", a izdržljivost iskušavali u igri "trule kobile".
GONJA
U igri gonje pravilo su bila jednostavno: za početak se odabere jedan od sudionika u igri da među okupljenima pokuša uhvatiti ( dotaknuti ga ) bilo kojeg suigrača. Svi se trude da mu izmaknu.Kad on ipak uspije nekog dohvatiti, oslobođen je i njegovu ulogu preuzima taj i on sad "gonja". Igra traje dok se djeca ne umore i ne zasite.
SAKRIVA
Za igru sakrive trebalo je odabrati mjesto gdje ima pogodnih zaklona za sakrivanje ( najčešće se to igralo oko kuća ). Odabere se jedno mjesto ( neki kamen, stablo drveta, ćoša kuće ) pored kojeg stoji onaj dječak ili djevojčica koji su ždrijebom određeni da zatvorenih očiju broje do, recimo, 20, 30, 50 ( ili koliko se već dogovore). Za to vrijeme ostali se sakriju, a on ili ona idu u potragu da ih otkriju. čim nekoga opazi, izgovarajući njegovo ime, rekne: "gotov si" i trči da stigne prije otkrivenog do mjesta gdje je brojao(la). Uspije li, nastavlja traganje i tako redom.
SLIPICE ILI ŽMIRKE
igralo se u omeđenom prostoru, najčešće u ovčjem toru. Ždrijebom se iz grupe djece koja je u igri odabere ono koje će s povezom na očima pokušati uhvatiti bilo koga od suigrača. Naravno, svako što može vještije nastoji izbjegnuti da bude uhvaćeno. No i kad nekoga uhvati, tragaču još svoju zadaću nije obavio, dok uhvaćenog po glavi, rukama, odjeći, ne otkrije o komu je riječ i ne kaže njegovo ime. Tad uhvaćenom stavljaju povez na oči i igra se nastavlja. Posebno je uživanje djeci bilo igrati tu igru u ovčjem toru kad bi "napor" ( utabani ovčiji brabonjci ) ujesen bio nasut "šušnjem" ( suhim opalim lišćem )
KELJA
Za igru kelja svaki sudionik mora sebi naći pogodnu ravnu kamenu ploču ("ploju"). Na udaljenost od desetak metara postavi se "kelj" (okomito postavljena kamena ploča) uz kojeg je svaki igrač postavio svoj ulog (po dogovoru igrača), Najčešće su to bile kakve "džindže" (krhotine od stakla porculana i sl.) ili dugme, rjeđe sitni novac. Igrači naizmjenično svaki svojom plojom gađaju kelj s namjerom da ga što dalje odbace, a da njihova ploja ostane na tom mjestu, da ulozi budu njoj bliži. Potom svaki drugi igrač baca svoju ploju trudeći se da ona bude što bliža ulozima. Na kraju svatko dobiva one uloge koji su najbliži njegovoj ploji, a za one što ostanu, eventualno, najbliže kelju kaže se: "to je keljavo" i oni se u novoj igri ponovo stavljaju uz kelj. U svakoj novoj igri svaki igrač ponovo stavlja svoj ulog
ZUKAVICA (zuja)
Kad se igra zukavica, ždrijebom odabrani jednu svoju ruku podmeće pod pazuh s otvorenim dlanom okrenutim van, dlanom druge ruke zaklanja svoje oči da ne može gledati ustranu i vidjeti suigrače oko sebe. Kad neki od njih svojim dlanom udari po njegovom, svi ga opkole i uprtim kažiprstom u njega oponašaju osu: "Zzz,zzz!". Njegovo je da pogodi čiji je to udarac bio. Ne pogodi li, opet podmeće svoj dlan; pogodi li, dlan podmeće onaj koji je otkriven. Na isti način ponovo svi žele maskirati udarača i igra se na veselje svih nastavlja, osim kad onaj sa podmetnutim dlanom mora pretrpjeti ponekad ponečiji grub i nemilosrdan udarac. Ovu igru igraju i djeca i momci.
TRULE KOBILE
Igra trule kobile izazivala bi i smijeh. Poredani jedan iza drugog sudionici igre bi povili leđa pod pravim kutom i svaki se naslonio na onog ispred sebe čineci tako neprekidan niz. Oni iz suprotnog tabora bi iz zaleta skakali svom težinom ( kao da u trku jahaju konja), s namjerom da prekinu taj cjeloviti niz pognutih tjela.Nerjetko bi se dešavalo da se svi nađu oboreni na tlo, što izazove buru smijeha. Potom se uloge mjenjaju, oni drugi sagibaju leđa i zabava teče.
Dio iz knjige S VIDOŠKE GRADINE autora Stipe Manđerala, u kojem je opisan način zabave na našim prostorima
< « | » > |
---|