Ti si ovdje : Home // Priče // Vaši tekstovi // Mihaljević - najbrojnije prezime u Višnjevcu

Mihaljević - najbrojnije prezime u Višnjevcu

IspisE-mail Autor Draško Mihaljević-Zuber Petak, 27 Veljača 2015 00:00

Vinjevac_osijek

Mihaljević – najbrojnije prezime u Višnjevcu

Kada je moj ćaća Stipe 1970. godine doseljavao iz Zagoričana u Višnjevac nije ni slutio da će prezime Mihaljević, samo 45 godina kasnije, biti najbrojnije među 2100 prezimena koja danas obitavaju u Višnjevcu.

 

 

 

Visnjevac_ulaz__OsijekVišnjevac je danas dio grada Osijeka, u kojem prema najnovijim podatcima živi 7900 stanovnika. Područje na kojem se danas prostire Višnjevac, krajem 19-tog stoljeća činile su pustare u vlasništvu grofovske obitelji Pejačević, od kada se spominju i prvi stanovnici. Tadašnji naziv pustare je Adolfov dvor, da bi poslije bio preimenovan u Adolfovac, pod kojim nazivom 20-tih godina 20-tog stoljeća dobiva prve obrise organiziranog naselja. Pred početak II. svjetskog rata mijenja ime u Podravski Adolfovac, sve do 1948. od kada se naziva Višnjevac.


Kroz relativno kratku povijest, ovu kruhom bogatu ravnicu te kasnije prepoznavši i blizinu industrijski razvijenog grada Osijeka, naseljavali su stanovnici sa svih područja, svih država koje su se na ovom hrvatskom prostoru imenovale. Stručnjaci za demografiju u današnjem Višnjevcu imaju mogućnost proučavati specifičan primjer migracije stanovništva, u relativno kratkom vremenu dogodilo se kretanje velikog broja stanovnika, s raznovrsnim povodima, uzrocima i vrstama migracija (7900 stanovnika - 2100 prezimena).

Najbrojnija doseljavanja su najvjerojatnije ona organizirana nakon I. i nakon II. svjetskog rata, kada su se doseljavali tzv. kolonijalisti. Nakon I. svjetskog rata u tadašnji Adolfovac dolaze doseljenici iz Like, Istre, Bačke i Mađarske te solunaši. Tadašnjom agrarnom reformom kraljevina je doseljavala Srbe solunaše i bezemljaše diljem tadašnje Kraljevine SHS, gdje Srbi nisu bili većinski živalj. U Adolfovac su tada doselili solunaši Srbi i Crnogorci, ali i pojedini Hrvati iz Bačke koje su odande protjerali da bi također solunaši tamo bili nastanjeni. Poznato je da su u tom periodu Srbi počeli postajati većinski narod kako u Srijemu, Banatu i Bačkoj, tako i na području oko Banja Luke (marš smrti), današnjem sjedištu biskupije kojoj pripadaju Vidoši.

Nakon II. svjetskog rata „vlakom bez voznog reda“, tada u Podravski Adolfovac najbrojniji doseljenici su iz Like i Dalmacije čijim dolaskom dolazi do promjene imena u Višnjevac (premda Ličani kažu da je inicijativu pokrenuo Istrijan, oni su samo podržali istu).

visnjevac_crkva_zagoricaniOsim prethodno spomenutih,  pojedinačna doseljavanja su prilično mnogobrojna posebno u vrijeme nagle industrijalizacije Osijeka, 60-tih i 70-tih  godina prošlog stoljeća. U tom periodu, tada višnjevčani, kraljevi solunaši i titovi ličani nekoć otetu zemlju parceliraju i pretvaraju u gradilišta, te ih prodaju novim doseljenicima (Višnjevac 1961. godine ima 1900 stanovnika, a 1981. godine 6100 stanovnika). Ti novi doseljenici u Višnjevac su i ljudi iz naših krajeva, naši didovi, naši otčevi i mi sami.

 

faksimil_pisma_visnjevacPisani trag o dolasku naših otčeva ostavio je i p. Zvonimir Gutal u pismu koje piše 1984. godine tadašnjem višnjevačkom župniku p. Peri Bulatu gdje ga u nekoliko točaka upoznaje s poviješću nastanka župe.

Visnjevac_crkva_zagoric2Prvi doseljenik  iz Zagoričana u Višnjevac bio je Luka Mihaljević-Izgoriličin (pokojni). Luka je u Slavoniju stigao iz Kupresa s obitelji kod koje se zatekao kao radnik u vrijeme II. svjetskog rata, te se nakon nekog vremena vratio u Zagoričane da bi nedugo poslije ponovno otišao u Slavoniju, oženio se i nastanio u Petrijevcima (1954. godine) odakle se preselio u Višnjevac. Luka je jako puno pomogao, posebice tijekom prvih dana, svim Zagoričancima koji su se doseljavali u Višnjevac, počevši od Ive Ivkovića Mirkinog (pokojni) koji prvi dolazi s obitelji 1967. godine. Ivo je odabrao Višnjevac za mjesto preseljenja zbog toga što ga je upoznao 1958. godine kada je u Osijeku služio JNA, dok je drugima u odabiru najvjerojatnije, prethodnik bio prevaga. Moja mater kaže da smo mi dužni Ivi zahvaliti što je ćaća kupio kuću u Višnjevcu, a ne u obližnjim Samatovcima gdje je razgledavao veću i jeftiniju. Ivo je tada u Samatovcima ćaći rekao: „možeš onda selit' i na Borovu glavu“. Te Ivine riječi i blato koje su tamo gazili, doveli su nas u Višnjevac. Čuo sam i priču kako su ćaća i mater prije toga razgledavali kuću u Splitu kod hajdukove stare plinare, međutim u malo podužem razgovoru između kupca i prodavača došlo je do spominjanja partizana, nakon čega su se brzo razišli.

Visnjevac_crkva_zagor2S obiteljima tih godina, još su doselili: Roko Ivković Matin, 1970. godine; Stipe Mihaljević Ilin 1970. godine (pokojni), (naš dida Ile doselio je s nama i bio je najstariji doseljenik sa 71-om godinom); Branko Mihaljević Matin, 1971. godine; Anto Ivković Gvešić, 1973. godine (pokojni); Mladen Ivković Jokanov, 1973. godine (pokojni); Anto Ivković Jokanov, 1973. godine; Dragutin Krišto Zrnušin, 1977. godine; Ivan Mihaljević Antonić, 1982. godine (Ivić je 1965. godine odselio u Vukovar odakle dolazi u Višnjevac); Ilija Mihaljević Jandrukin, 1982. godine i Dane Krišto Zrnušin, 1983. godine.

Nezapamćen događaju u povijesti bivše Jugoslavije dogodio se za Božić 1989. godine u Višnjevcu, točnije Osijeku. Usuđujem se reći nezapamćen, jer sumnjam da je itko igdje u bivšoj Jugi iz tadašnje milicije uspio izvući, praktički uzeti za ruku, i povesti kući privedene osobe usred milicijskog saslušavanja. Svjestan sam činjenice da je to vrijeme pred stvaranje Hrvatske države, da su neki od nas mjesec dana prije bili na prvoj javnoj osnivačkoj skupštini HDZ-a u Jugoslaviji, koja je bila u Osijeku, ali još uvijek je bila Juga i milicajci su bili milicajci. Što se dogodilo? Toga Božića, kao i mnogih prethodnih, božićni čestitari, višnjevački zagoričanci, pjevali su pjesme na ulici koje se nekome najvjerojatnije nisu svidjele te je pozvao miliciju. Milicajci su nas presreli kod legendarne budike te pod izgovorom da pjevamo neprijateljske pjesme, uhapsili Stipu Brankovog i Dragu Šimića, strpali u maricu i odvezli u milicijsku stanicu u Osijek. S njima je na svoje inzistiranje otišao i Igor Brankov jer nije htio pustiti brata samoga. Brzo smo se u dogovoru s našim očevima (također su bili u čestitarima, samo u drugoj skupini), organizirali i otišli do milicije u Osijek. U milicijskoj stanici uz velike prijepore (povike, naguravanja, vađenje palica ali i otimanja palica) s milicajcima, otvarali vrata kancelarija dok nismo pronašli naše čestitare i kako sam gore naveo uzeli ih za ruku i pošli svojim kućama. Na izlasku, pred milicijskom stanicom, otpjevali smo našu božićnu pjesmu Radujte se narodi. Interesantno je napomenuti da su sve osobne iskaznice koje su nam pred budikom oduzeli, vratili na način da su ih ubacili u poštanske sandučiće naših kuća.

Naši otčevi su stekli mogućnost preseljenja i kupovine kuća u Višnjevcu zaradivši prve značajnije novce odlaskom na privremeni rad u Njemačku 1960.-tih godina. Titov komunistički režim nije im omogućio egzistenciju u rodnom livanjskom kraju, nego je otvorio tadašnju jugoslavensku granicu u namjeri da se raseli hrvatski živalj, što vidimo da je i uspio. Namjerno zapostavljeno gospodarstvo, škrta zemlja i neimaština, te potreba da se prehrani obitelj i omogući djeci školovanje doveli su njih do bauštelskih baraka Njemačke, a zatim sve nas do Višnjevca. Na koji mukotrpan način su zaradili te prve novce (te marke) s kojima su kupili kuće u koje smo preselili, opisuje moj ćaća Stipe u pjesmi „Gastarbajter iz Zagoričana“ gdje on kaže:

Visnjevac_zagoricanci01„…Tuđa zemlja, tuđi običaji

To je našoj dodijalo raji.

Moraš šutit' kad pulija psuje

Nemaš nikog' da te zaštićuje,

Nego škripi sa svojim zubima

Znoj k'o potok lije po prsima.

Moraš prati, krpit' i kuvati

                                                                        Ako misliš marku sačuvati...“

Otrgnuti iz svojih obitelji i domovine, naši gastarbajteri, pokušavajući ublažiti  tu otrgnutost - odvojenost, pronalaze posao u južnom dijelu Njemačke, u Munchenu, kako bi dolazak kući bio što kraći time i češći. Od tada skoro svake subote dolazili su naši pečalbari kući, sjeća se tih dana i Mate-Drago Rokin, premda njegov ćaća Roko nije bio u Munchenu i nije dolazio tako često, najviše zbog čestih dolazaka Mladena Ivkovića, kako smo ga svi mi zvali našega Mlađe. Dolazak kući našega Mlađe nije bio događaj samo za njegove ukućane nego i za svu Zagoričku djecu u Višnjevcu koja su očekivala „njegov“ autobus. Sjeća se Drago kako smo svaki puta bili bogato darivani, vidjeli smo tada i prvi grunding u boji, vidjeli smo tada i prvi puta u životu coca colu u limenci, radovali smo se kada smo je pili. Ali najviše od svega radovali smo se susretu s našim čovjekom, posebno s njim, tako vedrim čovjekom, čovjekom čiju veličinu srca smo mi djeca osjetili.

Dragutin Krišto Krstanušin (pokojni), Milan Krišto Zrnušin i Zdravko Mihaljević Sučkin došli su studirati u Osijek 1980.-tih godina, oženili se i nastanili u Višnjevac. Jedini doseljenik otkako je države nam Hrvatske je Bruno Ivković Jake Gvešića, Bruno je došao raditi i živjeti 2004. godine kod svog rođaka Miće Šujinog.

Danas u Višnjevcu živi 31 obitelj podrijetlom iz Zagoričana. Kada je Igor Mihaljević, naš Gile, pisao o ovoj temi 2007. godine bilo nas je 24 obitelji.

Dnevnik_branko_m01Kada je 1991. godine krenula agresija na Hrvatsku bilo nas je 19 obitelji i gotovo svi ratnosposobni Zagoričanci iz Višnjevca su se odazvali pozivu svoje savjesti i onome nečemu što smo naslijedili od naših otčeva, naših majki. Naših majki, naših kraljica Cure, Periške, Zeke, Košuše, Šuičke, Ruške, Marije, Jadvige, Ive, Kate, Jele… koje su nama, djeci gastarbajtera, nerijetko bili i otac i majka i koje su nam podarile ono nešto. Naša Šuja je jedna od tih kraljica, majka Zorana Ivkovića – našega Zorkače, kojemu Bog nije podario nasljednika o kojemu bih ovdje pisao kao o djetetu doseljenika, ali podario mu je besprijekornu doseljeničku plemenitost koju je posjedovao i koju sam ja osjetio u svim našim kontaktima do te 1995. godine, kada je naš Zorkača kao pripadnik Hrvatske vojske poginuo u prometnoj nesreći u Osijeku. Tu plemenitost doseljenika još uvijek udišemo iz zraka iznad Višnjevca, još uvijek se vijori stijeg Hrvata, koji mi nismo u stanju nositi, nego smo ga zabili u višnjevačku zemlju gdje leže kosti (B.P.) još dvojice branitelja Livnjaka, Darka Ljubasa i Nikole Škondre da ga oni nose, uspravnoga.

 

Doseljenici iz Zagoričana u Višnjevac te njihovi potomci i obitelji su sljedeći:

1. Luka Mihaljević Izgoriličin (pokojni) i supruga Kata (pokojna) nisu imali djece.

2. Ivo Ivković Mirkin (pokojni) i supruga Nediljka-Cura, djeca: Srećko, Miran i Goran (živi u Višnjevcu)

2.1. Srećko i supruga Snježana, djeca: Milan i Mirko (žive u Višnjevcu)

2.2. Miran i supruga Mira, djeca: Marijana, Ivan i Domagoj (žive u Josipovcu)

2.3. Goran i supruga Ivona, djeca: Matko, Goran iz prvog braka ima sina Marka (žive u Višnjevcu)

3. Stipe Mihaljević Ilin (pokojni) i supruga Milka-Periška, djeca: Ivan, Branko, Željko i Draško, te Stipin ćaća Ilija (pokojni) (živi u Višnjevcu)

3.1. Ivan i supruga Melita, djeca: Ilija, Marijan i Ante (žive u Višnjevcu)

3.1.1. Ilija i supruga Martina, djeca: Leonarda i Lovro (žive u Višnjevcu)

3.1.2. Marijan i supruga Marina (žive u Višnjevcu)

3.2. Branko (pokojni) i supruga Iva, djeca: Kristina, Antonia i Stipe (žive u Višnjevcu)

3.3. Željko i supruga Snježana, djeca: Marija i Ana (žive u Josipovcu)

3.4. Draško i supruga Vlatka, djeca: Perica i Branko (žive u Višnjevcu)

4. Roko Ivković-Matin i supruga Ljeposava-Zeka, djeca: Mate (Drago) i Marija (žive u Višnjevcu)

4.1. Mate i supruga Brigita, djeca: Martina, Ivana i Marko (žive u Višnjevcu)

4.2. Marija i suprug Ivica Marelja, djeca: Lucija (žive u Frankfurtu)

5. Branko Mihaljević Matin i supruga Mila-Košuša, djeca: Igor, Stipo, Dalibor i Eugen (žive u Višnjevcu)

5.1. Igor i supruga Gordana, djeca: Mirko, Katarina, Mate, Antonijo i Ante (žive u Višnjevcu)

5.1.1. Mirko i supruga Monika (žive u Osijeku)

5.1.2. Katarina i suprug Ivan Barun (žive u Osijeku)

5.2. Stipo i supruga Marija, djeca: Lucija, Branko i Ivan (žive u Višnjevcu)

5.3. Dalibor i supruga Ivkica, djeca: Andrijana, Antonija, Ivana i Fran (žive u Josipovcu)

5.4. Eugen i supruga Zvjezdana, djeca: Toni i Lana (žive u Višnjevcu)

6. Anto Ivković Gvešić (pokojni) i supruga Iva-Šuička, djeca: Zoran (pokojni) i Mirko (živi u Višnjevcu)

6.1. Mirko i supruga Romana, djeca: Martina i Luka (žive u Višnjevcu).

7. Mladen Ivković Jokanov (pokojni) i supruga Ruška, djeca: Katica, Marija, Mirjana i Ana (živi u Višnjevcu)

7.1. Katica i suprug Ivo Mustapić, djeca: Josipa i Mladen (žive u Munchenu)

7.2. Marija i suprug Velimir Beke (žive u Osijeku)

7.3. Mirjana i suprug Jerko Rukavina, djeca: Antonela, Petra i Patrik (žive u Osijeku)

7.4. Ana i suprug Matko Andrić, djeca: Marta (žive u Višnjevcu)

8. Anto Ivković Jokanov i supruga Marija (pokojna), djeca: Miro, Mario i Ankica (živi u Frankfurtu)

8.1. Miro i supruga Josipa, djeca: Marija i Nikola (žive u Frankfurtu)

8.2. Mario i supruga Andrijana, djeca: Ana-Marija, Antonio i Izabela (žive u Frankfurtu)

8.3. Ankica i suprug Joško Bekavac, djeca: Luka i Klara ( žive u Frankfurtu)

9. Ivan (Ivić) Mihaljević Antonić i supruga Jadviga (pokojna), djeca: Marina, Svjetlana i Mario (živi u Višnjevcu)

9.1. Marina i suprug Mario Grizelj, djeca: Petra i Marko (žive u Osijeku)

9.2. Svetlana i suprug Ljupko, djeca: Lucija (žive u Osijeku)

9.3. Mario i  supruga Lea, djeca: Luka i Niko (žive u Višnjevcu)

10. Ilija Mihaljević Jandrukin i supruga Iva, djeca: Milan i Mariela (žive u Višnjevcu)

11. Dragutin Krišto Zrnušin i supruga Jela, djeca: Anđelka (pokojna), Silvija, Josip i Ante (žive u Višnjevcu)

11.1. Silvija i suprug Denis Crnjak, djeca: Dominik i Nikola (žive u Vancouveru, Canada)

11.2. Josip i supruga Kristijana (žive u Munchenu)

11.3. Ante i supruga Nikolina (žive u Munchenu)

12. Dane Krišto Zrnušin i supruga Kata, djeca: Dalibor, Ivo i Ivanka (žive u Višnjevcu)

12.1. Dalibor i supruga Mladenka, djeca: Emanuel (žive u Berlinu)

12.2. Ivo i Ivana (u izvanbračnoj zajednici), djeca: Ivona-Josipa (žive u Višnjevcu)

12.3. Ivanka i suprug Željko Bandić, djeca: Borna, Ivano i Lara (žive u Višnjevcu)

13. Milan Krišto Zrnušin i supruga Vesna, djeca: Ana-Marija, Lucija i Mateja (žive u Višnjevcu)

13.1. Ana-Marija i suprug Zvonimir Biber, djeca: Patrik i Paula (žive u Osijeku)

14. Dragutin Krišto Krstanušin (pokojni) i supruga Velika, djeca: Andrijana i Ivan (žive u Višnjevcu)

14.1. Andrijana i suprug Marko Barušić, djeca: Patrik (žive u Višnjevcu)

15. Zdravko Mihaljević Sučkin i supruga Blaženka, djeca Hrvoje i Vinko (žive u Višnjevcu)

16. Bruno Ivković Jake Gvešića (živi u Višnjevcu)

 

Drago_Ivan_Cicko_Stjepan„Ne morate mi ništa platiti ali ja više ne mogu“

Upečatljivu ulogu i neizbrisivi trag u životima nas Višnjevčana ostavili su naši Zagoričanci koji su u Osijek dolazili na školovanje, a stanovali su u Višnjevcu. Kad je Osijek bio interesantan našim školarcima, ja sam bio dijete, ali se dobro sjećam naše kuće u kojoj je sve vrvjelo od studenata kao na kolodvoru. Veliki lonac u kojem je Periška svakodnevno kuhala ručak praznili su oni koji su prvi došli, nije se pitalo tko je čiji, svi su bili naši. Super, dobra, stara i nezaboravna vremena, naš kolodvor. Samo znajte moji studenti, da vam nisam zaboravio proslavu rođendana u brijačnici (ćaća je kupio kuću od brijača) kad ste pravili sendviče s majonezom, na moje dugotrajne molbe niste mi dali niti jedan sendvič, tada sam prvi put u životu vidio majonezu, ali nisam je probao.

Milan Krišto pomogao mi je sjetiti se svih vas. Franjo Krišto – Panjiško, Anđa i Zdravka Mihaljević Paškini, Milan Mihaljević – Cicko, Jozo Suša Zuberušin, Željko Suša – Smajo (pokojni), Stipe Ivković – Klaus Jokanov, Frane Ivković Jokanov, Darinko Mihaljević – Gazda Sučkin, Mirjana Mihaljević Sučkina, Branko Mihaljević Pavin. Nakon Domovinskog rata kao studenti u Višnjevcu su boravili: Robert Krišto i Tomislav Mihaljević Škrapušin. Pere Ivković Gvešić jedno je vrijeme živio – imao kuću u Višnjevcu, dok je Bože Mihaljević – Boško Čečurić najpoznatiji višnjevački zet koji ne stanuje u Višnjevcu.

Da bi svoje studentske i ine obveze mogli izvršavati nerijetko su do dodatnih financija dolazili radom preko studentskog servisa. Kopali su kanale, istovarali kamione…, kakvi su to momci bili, kazivao mi je Gile, da su u jednom prijepodnevu Boško Čečurić, moj Željko - Šile i Igor – Gile iz vagona u OLT-u (Ivan je tada već radio u OLT-u te im je sređivao te poslove) izbacili 136 tona sirovog željeza. Tada je on pred sam kraj istovara legao na sred vagona i rekao im: „ne morate mi ništa platiti ali ja više ne mogu“, dok su Boško i Šile nastavili izbacivati istovremeno svakom rukom po jedan komad željeza težak 40 do 50 kilograma (vreća cementa - jednom rukom, kakvi su to momci bili).

Župa Rođenja Blažene Djevice Marije u Višnjevcu je relativno mlada župa tako da su se i župske matične knjige počele voditi 405 godina nakon što je papa Pio IV na koncilu u Tridentu 1563. godine donio uredbu o obveznom vođenju matičnih knjiga. Samo 5 godina poslije upisan je i prvi potomak Zagoričanaca u maticu krštenih župe Višnjevac. Podatci upisani u te matične knjige su nam neizbrisivi trag i svjedočanstvo toga i ovoga vremena, oni su nam dokaz postojanja na svome hrvatskom prostoru i oni su naša povijest koju sami o sebi pišemo.

Visnjevac_zupne_matice02Visnjevac_zupne_matice03visnjevac_maticne_knjige03

 

 

 

 

 

Koliko su bitne župske matične knjige, za povijest koju sami o sebi pišemo, toliko je u današnje vrijeme bitna komunikacija, posebno ona zapisana - zabilježena. Komunikacija kojom činimo nešto općim, poznatim, također za povijest koju sami o sebi pišemo. Ta komunikacija nas raseljenih (ne ću govoriti o usmenoj – razgovornoj komunikaciji koje smo svi danas gladni) koju današnja djeca prakticiraju uspostavom kontakta u trenutku, za mnoge od nas do nedavno bio je dugotrajan i u neizvjesnosti isčekujući proces. Proces u kojem je moja tetka Ljuba sa svojim otcem, mojim didom Ilom, kada smo odselili iz Zagoričana, kontaktirala poštanskim pismom i to kako ona kaže: „ kada je mogla nabaviti kuvertu“.

pismo_ljubapismo_zeljko_visnjevac

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Nekoliko godina nakon dolaska u Višnjevac dolazi do uvođenja prvih telefonskih linija koje su si tada omogućili viđeniji komunisti u Višnjevcu, te se stvorila mogućnost takve vrste komunikacije. Prema kazivanju Miće Šujinog, njegov ćaća Antić je s Markom Juričićem, tada tim viđenijim, dogovorio korištenje njegovog telefona za komunikaciju sa svojom Šujom. Sjeća se Mićo tih odlazaka na telefon kod Marka, sjedimo u ganjku pored telefona, čekamo dok telefon zazvoni, mater se javi, pozdrav, razgovor krene, di si, kako si, što ima … i nema više puno priče, ma pozdravila bi Šuja s faljen Isus, rekla bi nešto što svaka supruga govori svome suprugu kojega već dugo vremena nije vidjela niti čula, ali ne može, ne izgovara, nelagodno joj je, Marko je tu, po ganjku hoda gore dolje i sluša i sluša.

visnjevac_anticevi1978visnjevac_stipini1974

Stipe i Branko Zuberovi, te Ilija, Ivić i Zdravko od pravih, kako ih Drago naziva, Mihaljevića (pokojni Luka nije imao nasljednika) doselili su iz Zagoričana u Višnjevac i danas s ostalim Mihaljevićima čine najbrojniju skupinu prezimenjaka u Višnjevcu. Sveukupno se 71 stanovnik Višnjevca potpisuje prezimenom Mihaljević (da se nisu Željkovi i Daliborovi odselili u Josipovac bilo bi nas 10-ero više). Podrijetlom iz Zagoričana (pribrojane i supruge) je 47 stanovnika, iz Podhuma 3 stanovnika, iz Potočana 7 stanovnika, od Kupresa 6 stanovnika, iz Vojvodine 5 stanovnika, ne zna podrijetlo 3 stanovnika.

 

Obitelj_Branka_Matinog2013Obitelj_stipe_ilinog2014


 

 

 

 

Pripremajući ovaj tekst i kontaktirajući sa svojim doseljenicima u njima sam i sada osjetio ono nešto o čemu sam već govorio, samo sada mislim da je ono nešto, nešto što se zove zavičajnost.

Ona zavičajnost o kojoj fra Jozo Mihaljević u knjizi Tomislava Perkovića „Stanovništvo livanjskog polja…“ kaže: „Zavičajnost ili doživljeni zavičaj, za svakog je pojedinca (bilo svjesno ili nesvjesno; znao on to ili ne) vrlo važna sastavnica-dio-osobnosti čovjeka; složena mentalna snaga u pojedincu i u zajednici, vrlo učinkovita smjernica svih kretanja duha i tijela; vrlo jaka životna snaga za svako djelovanje i pojedinca i zajednice, temelj sigurnosti-daje znanje i navike čovjeku, pogodno tlo za rast-daje materijal za daljnju izgradnju, jedno pravo okruženje (atmosfera)-daje suživljenost svih elemenata i osoba, izvor poznatog i sigurnog bogatstva-čovjek je na svome jedan kroz jedan.“

Zavičajnost ili doživljeni zavičaj…

Draško Mihaljević - Zuber

Komentari (1)add comment

Drago Mihaljević said:

Drago Mihaljević
...
Svaka čast Draško na ovako iscrpnim podatcima o našim suseljanima u Višnjevcu.
March 02, 2015

Napišite komentar
smaller | bigger

security image
Upišite prikazane znakove


busy

Online

0 korisnika i 479 posjetitelja online

Novi komentari