Ti si ovdje : Home // Novosti // Vijesti iz kraja // Evo, zbog ovakvih!!!

Evo, zbog ovakvih!!!

IspisE-mail Autor Draško Mihaljević-Zuber Srijeda, 22 Travanj 2015 06:14

jure_granicEvo, zbog ovakvih.

„ E vidite, kada se predaje u Pentagonu ili Jeruzalemu, onda će vam Izraelski generali, bez ikakvog ustručavanja reći ovo, bez ikakvog, mi priznajemo samo tri vojske, Izraelsku, Američku i Hrvatsku, ostale nisu vrijedne ni spomena. Evo, zbog ovakvih.“

Kada je izgovarao riječi, evo, zbog ovakvih, admiral Davor Domazet Lošo pokazivao je prstom prema bojniku Juri Graniću, zapovjedniku 1. sektora obrane Livna (Rujani).

 

 

Prije tri godine u Zagrebu je u organizaciji Matice hrvatske, Hrvatskog instituta za povijest i Hrvatskog memorijalno - dokumentacijskog centra, održan okrugli stol pod nazivom „ Obrana Hrvatske i Bosne i Hercegovine: Livanjska bojišnica - travanj 1992.“. Na tom hvalevrijednom skupu svoja izlaganja iznosili su eminentni hrvatski povjesničari, te zapovjednici ratnih postrojbi, neposredni sudionici danas povijesne obrambene akcije.

gen_roso_mario_nadRavnateljica Hrvatskog instituta za povijest, dr. Jasna Turkalj istaknula je sljedeće: „Obranom Livna, hrvatske su snage stvorile daleko veći kapital nego se to moglo pretpostaviti 1992. Upravo su crte, gdje su u travnju '92 zaustavljena Jugoslavenska armija i bosansko hercegovački Srbi u studenom 1994. postale polazna točka operacijskog ciklusa hrvatskih snaga, koje su u ljeto '95 dovele do pobjedonosne Oluje.“

Dr. Davor Marijan s Hrvatskog instituta za povijest završio je svoje izlaganje riječima: „obrana Livna je imala strateški značaj“. Između ostalog naglasio je i značaj obrane Livna proučavajući dostupnu dokumentaciju JNA, gdje nakon dvije godine, 1994. List krajiške brigade navodi jedan od većih problema što se nije došlo sebi nakon napada na Livno.

U svom izlaganju admiral Davor Domazet za livanjsku bojišnicu je rekao: „…postala je operacijska osnovica za sve oslobodilačke operacije u Domovinskom ratu.“

Admiral Domazet izrekao je i one riječi „Evo, zbog ovakvih“, ali ne u svom za njega predviđenom terminu nego je ponukan izlaganjem bojnika Jure Granića, zapovjednika 1. sektora obrane (Rujani), zatražio od moderatora programa dr. Ante Nazora da kaže nekoliko riječi nakon Granićeva izlaganja. Kada je završavao osvrt, izgovarajući riječi: „Evo, zbog ovakvih“, kažiprstom je uperio prema bojniku Juri Graniću.

Osvrt na izlaganje bojnika Granića započeo je riječima: “ Da strategija, ali bez ovakvih, a takvih je mnogo, rat se ne može voditi. Vi ste čuli jednu istinsku priču, jednog hrvatskog bojovnika, na jednom bojištu. On govori iz srca. Vidjeli ste koji mali detalji odlučuju. A taj mali detalj, da netko dođe iz Slavonije u Livno i uništi tenk 84…“

Admiral Domazet uočio je istinsku priču izrečenu govorom iz srca, u kojoj je prepoznao vojnika zbog kojeg je Hrvatska vojska prema Izraelskim generalima među prve tri u svijetu.

Taj vojnik je bojnik Jure Granić, koji je svoje izlaganje na tom skupu, pripremio u pisanom obliku i tako ga je čitajući prezentirao, sve do onog trenutka kada je počeo govoriti: „o situaciji koja se dešava sa Mariom Nađem“. Tada on više ne pogledava u svoje pisane zabilješke nego kao da sve to proživljava u tom trenutku, opisuje „iz glave“ nama dobro poznate događaje o uništavanju neprijateljskih oklopa od strane Maria Nađa, a time i prekretnici u bitci za Rujane, za Livno, za Bosnu i Hercegovinu, za Hrvatsku.

Iskreno govori i o prvom kontaktu s Mariom s kojim se razišao pod dojmom za koji kaže: „Ja uopće nisam mogao vjerovati da golobradi mladić, da će utjecati na cijeli tok događaja možda čak i livanjskoj bojišnici cijeloj.“ Angažiranje Maria Nađa u toj situaciji za njega je bila „zadnja mogućnost“ te šalje vozilo po Nađa, premda kaže: „Meni kao zapovjedniku uopće nije ulijevao povjerenje, da može taj dan možda čak odlučiti tu bitku.“

mariona_visnjevac_2015Taj, tada golobradi mladić, danas 23 godine poslije, ne da reći da je on taj koji je „odlučio bitku“, „utjecao na cijeli tok događaja, cijele livanjske bojišnice“, nego govori o sebi kao malom kotačiću velikog stroja u koji se pretvara hrvatski bojovnik kada je napadnut. Najveći i najsnažniji kotačići - kotači toga stroja su svakako bili momci, Livnjaci, koji su toga 23. travnja 1992. godine položili svoje živote da bi „odlučili bitku“ o kojoj mi danas govorimo. Ti momci, koji su svojom krvlju ispisali dio svijetle povijesti Hrvata u livanjskom kraju zaslužuju spomen koji se ne smije zaboraviti, a to su: Barišić (Ivan) Božo, Brdar (Blažo) Marko, Brnić (Mirko) Marijan, Jureta (Mijo) Ivan, Kuliš (Ivan) Mario, Podrug (Jozo) Perica, Sučić (Mato) Ferdo i Vrdoljak (Filip) Zdravko.

 

O Uskrsu 2015. kao i prethodnih godina, Mario je dobio pozivnicu da prisustvuje obilježavanju obljetnice obrane Livna. Sastali smo se u Višnjevcu tim povodom, te je prisjećajući se livanjske bojišnice, s poštovanjem isticao i doprinos svih momaka iz svih postrojbi koje su taj dan djelovale na 1. sektoru obrane u Rujanima. S poštovanjem danas govori i o onima koji su bježali ispred neprijateljskih oklopa kada je on (i Mile Granić – vojnik koji mu je određen za pomagača i vodiča) s maljutkama išao prema njima, jer su bili tamo u to vrijeme (za razliku od mnogih, kojih tada nigdje nije bilo, a danas su u prvim redovima), premda tada tako nije mislio i svašta bi im rekao da je za to imao vremena. Poslije je tek saznao da je velika većina njih taj dan doživjela prvi vatreni okršaj, te su pod naletom neprijateljskih snaga popustili i tražili izlaz u povlačenju. Još danas se sjeća izgleda lica momaka dvadesetorice – dvadeset petorice koji su se vidjevši onesposobljavanje tenka i transportera pribrali, te s njim i Milom, za kojega je tada mislio da je pedesetogodišnjak (tek je ovih dana saznao da je tada imao 38 godina i danas živi u svojim Lištanima), stali čvrsto u liniju obrane ispred neprijatelja, da bi nedugo zatim prešli u napad.

mario_nad_sa_suprugomKad sam pogodio tenk, govori Mario, neprijatelj je otkrio moju poziciju te je počela prava kanonada od metaka koji su pogađali granje iznad mene, tako da sam morao ostaviti lanser i s Milom se sakriti iza kuće u blizini. Bez obzira na silinu metaka koji su prštali na sve strane, sakriveni iza kuće, čekajući mogućnost prebacivanja na drugu lokaciju Mile i ja smo zapalili po cigaretu s takvim guštom kojega je nemoguće opisati. Uz zvukove metaka i kišu od granja i zemlje koje su ti metci bacali oko nas, mi smo zadovoljni, opušteno otpuhivati dimove iz cigarete i kao da smo im bili zahvalni što su nam omogućili odmor od nošenja teške opreme. Ta opuštenost nije dugo trajala jer morali smo dalje, čim se pucnjava malo stišala pokupili smo opremu i prebacili se na drugi položaj s kojega sam pogodio transporter. Nakon toga pogotka, više ništa nije bilo kao kad sam došao u Rujane, rezimirao je Mario.

Ali, sjeća se on i bježanja neprijateljskih vojnika koji su također vidjeli onesposobljavanje tenka i transportera, tada je pored mnogih i cijela posada napustila tenk i dala se u bijeg. O tom tenku, T-55, su se poslije prepričale mnoge priče, s pravom.

Slavko Lisica, tada pukovnik JNA i zapovjednik operacije napada na Livno, koja se prema saznanjima dr. Davora Marijana nazivala „Proleće“, u svojoj knjizi „Komandant po potrebi“ akciju napada na Livno opisuje ovim riječima: „Mi smo upali u prednji kraj neprijatelja, poslali i tenk za razminiranje puta, jedinog tenkoprohodnog pravca, jer je desno bila močvara, a lijevo se uzdizao brdovit teren, tako da se nije moglo manevrisati sa tenkovima. Kako su, a to se ne dešava prvi put, naša braća Srbi, obavijestili ustaše o vremenu našeg napada, ustaše su nas dočekale organiziranom i jakom vatrom. Imali smo poginulih i određeni broj ranjenih. Ali, da zlo bude još veće, obistinile su se moje sumnje i slutnje - u napad su krenule tenkovske jedinice, a ni jedna, baš ni jedna, pješadijska jedinica nije se pridružila da podrži tenkovski napad.“

Zapovjednik obrane dijela bojišnice gdje se vrši napad, bojnik Granić, u tim trenucima posljednju mogućnost obrane traži u čovjeku za kojega ne vjeruje da je u stanju pomoći, dok zapovjednik napada pukovnik Lisica, tu istu obranu vidi kao organiziranu i pripremljenu.

Mario Nađ, mišljenja je da takvog događanja obrane ne bi bilo da nije bilo providnosti kojom su vođeni u prvom redu čovjek s kojim i zbog koga je on došao u Livno, njegov zapovjednik pukovnik Ivan Rebrina (poginuo za domovinu Hrvatsku 22. lipnja 1992.), te zapovjednik stožera obrane Livna general Ante Roso koji je na inicijativu bojnika Jure Granić zapovjedio da vojnik s maljutkom dođe na liniju obrane u Donje Rujane.

Ta providnost, Božja providnost, htjela je da taj vojnik s maljutkom bude baš on, zadnja mogućnost, golobradi mladić, Mario Nađ.

 

 

Draško Mihaljević - Zuber

Komentari (0)add comment

Napišite komentar
smaller | bigger

security image
Upišite prikazane znakove


busy

Online

0 korisnika i 467 posjetitelja online

Novi komentari