Ti si ovdje : Home // Priče // Vaši tekstovi // Čovjek za kojega bi svi Livnjaci trebali znati

Čovjek za kojega bi svi Livnjaci trebali znati

IspisE-mail Autor Draško Mihaljević-Zuber Petak, 22 Travanj 2016 06:17

mario_nadj_rosoMario Nađ i moj ujak Ivo

U ožujku ove godine, u posjet svojoj sestri, mojoj majci Mili iz Potočana u Višnjevac došli su moji ujaci Marijan i Ivo. Kako je bila nedjelja otišao sam s ujakom Ivom na Svetu misu, poslije koje smo u župnom dvoru sreli Maria Nađa. Upoznao sam ujaka s Mariom, te smo jedno vrijeme proveli u ugodnom razgovoru nakon kojega smo se razišli svojim kućama. Na putu prema kući upitao sam ujaka da li mu što znači i da li je čuo za čovjeka po imenu Mario Nađ, na što mi je on nakon kraćeg razmišljanja odgovorio - ne.

Iznenadio me je takav odgovor, posebno znajući da se moj ujak Ivo nakon gastarbajterskog radnog vijeka, vratio u svoje rodne Potočane i dandanas je vrlo komunikativan i sveprisutan među ljudima. Barem četiri-pet puta godišnje, i ja sam o raznim temama razgovarao s ujakom prilikom posjeta u Potočanima, a tek sada uočavam da u tim razgovorima, nikad nismo spomenuli čovjeka koji je prije 24 godine svoje ime i prezime uklesao u naš, tvrdi Livanjski kamen. Čovjeka, za kojega bi svi Livnjaci trebali znati. A, evo i mojom nemarnošću, mogu reći i ljudskom sebičnošću, ne ističući hvale vrijedne postupke svoga današnjeg sumještanina, ni moj ujak, koji je znao što se toga 23. travnja 1992. godine dogodilo u Rujanima, nije znao tko je bio glavni akter toga događaja.

thumb_mario_nadj_transporterZato ti sada pišem, moj ujače Ivo, čovjek, za kojega bi svi Livnjaci trebali znati, je onaj dobrodušni i samozatajni Mario Nađ kojega si ti upoznao one nedjelje u Višnjevcu. Tada momčić, maljutkama, zapravo svojom hrabrošću, odlučnošću i nesebičnošću, zaustavio je srpsku, agresorsku hordu zla, te nas sve poštedio muke i patnje kakvu su prošli i danas prolaze mnogi naši prognani i protjerani sunarodnjaci.

 

 

Pitam se, moj ujače Ivo, da nije bilo Maria Nađa toga povijesnog i ponosnog dana za Livnjake, gdje i kada bih ja tebe sve ovo vrijeme nakon Domovinskog rata posjećivao. Da li bi to bili Potočani? Da li bi se naši razgovori vodili u kući koju je gradio moj dida, a tvoj ćaća Joko, ili bi to sve izgledalo kao kad dolazim kod svog prijatelja Bože u njegovo rodno, danas sablazno prazno Rastićevo, u kuću koju je on morao obnovljati na zgarištu djedovine; nakon prolaska toga istog pukovnika Lisice i njegovih hordi koje je Mario zaustavio u Rujanima. Razgovori u Rastićevu s pogledom na razrušene kuće i nepokošene livade bez susjeda, nisu isti kao kad danas dođem kod tebe u Potočane.

mario_nadj_tenkZbog toga se čudim, da jednom takvom istinskom, ali i skromnom i povučenom heroju, grad Livno još nije dodijelilo priznanje počasnog građanina, a koje je on itekako zaslužio. Možda bi tada, moj ujače Ivo i ti i mnogi naši Livnjaci te generacije koje dolaze, znali više o osječkom tinejdžeru koji je došao braniti i obraniti kraj s kojim nije imao puno dodirnih točaka, osim želje da pomogne svojim sunarodnjacima u obrani svojih ognjišta te o bitci koja je, pokazalo se,  bila temelj za kasnije oslobađanje okupiranih dijelova Hrvatske i za opstanak Hrvata na ovim prostorima.

 

 

Draško Mihaljević-Zuber

 

 

 

Komentari (0)add comment

Napišite komentar
smaller | bigger

security image
Upišite prikazane znakove


busy

Online

0 korisnika i 214 posjetitelja online

Novi komentari