LIVANJSKI VIDICI   - 31.siječnja 1993.


"Vidiš onu ravnicu? To je Kupreško polje. Ravno naprijed je Kupres. Ispod nas je Šujica, a ova dva brda ispred su Malovani - Gornji i Donji. Tu su već četnici" pokazivao je rukama Draško Brnić. IPD-ovac iz 4. bojne "Alojzije Krišto" iz sastava livanjske brigade "Petar Krešimir IV", koji je toga prohladnog sunčanog prijepodneva imao ulogu vodića. Do Suovrha, odakle se moga vidjeti Kupres, stigli smo bez većih problema u "terencu", kojim je spretno upravljao Branko Cikojević, dozapovjednik bojne i jedan od prvih dragovoljaca, koji se u travnju ´92. vratio iz Zagreba braniti rodnu grudu.


Gazeći tvrdi smrznuti snijeg, vraćamo se do vozila, kojim idemo do jednog od skloništa naših branitelja. Planinski put je težak, na mjestima prekriven velikim smetovima snijega, koji se, uz velik rizik, moraju zaobići. U nekoliko navrata "terenac" se pri velikim usponima gasi. Dozapovjednika Cikojevića to ne uzbuđuje mnogo. Stječe se dojam da je to na takvim putovima normalno i da se često događa. Da bi savlado tešku prepreku, on uključuje sva četiri pogonska kotača koji nas izvlače do vrha uzbrdice, za koju sam već bio pomislio da je nesavladiva.

"Bolje i s ovakvom vožnjom nego kao ranije ići pješice" dobacuje naš vozač zaustavljajući se na vrhu padine, kako bi nam pokazao kuda su se branitelji penjali do svojih položaja prije nego su naši inžinjerci probili kilometre potpuno novog planinskog puta. Napraviti put prohodan za vozila u tom divljem kamenjaru nije bilo nimalo lako. "Da je bilo vremena, napravio bi se i bolji put i s manje ovako teškim dionicama. No, tada se nije toliko razmišljalo o zimi i ovakvom vremenu. A sada što je tu je, izdržati se mora" zaključuje Cikojević.

U skloništu "Škorpiona" i "Kockara" kako sebe nazivaju dvije postrojbe naših izviđača, zatičemo njih nekolicinu kako kockaju (A šta bi drugo kad nisu na zadatku). Na zidu iza njih zapisujem stihove pjesme Kockara:

"Kako je? Bolje nego dobro. Samo da nije ove studeni. Ona ti je opasnija od četnika. Pogotovo noću, kad se ništa ne vidi. A lampu ne smiješ puno koristiti" polako i sa stankama priča Damir. U skloništu zatičemo i izviđača Iliju iz Šujice koji često navrati kod livanjskih prijatelja "na čašicu razgovora i pokoju partiju". Kaže da su prijateljski odnosi između Šujičana i Livnjaka bolji, nego između Livnjaka i Duvnjaka. Na pitanje "Zar Šuičani nisu Duvnajci?" odgovara:"Jesu, ali bolji."

Dok vani vjetar zavija snijeg i puše svom silinom, pogotovo na rubovima brda i proplanaka, dotle je u skloništu ugodno, toplo i posve čisto. Zidovi skloništa su dijelom i likovno uređeni. Za to se pobrinuo Ante, zvani Japan. On nije samo slikar već i konstruktor male vjetrenjače ispred skloništa, koja je, dok je vjetar nije slomio, proizvodila struju i napajala oveći akumulator, na kojeg su "Kockari" i "Škorpioni" priključili televizor, radio i druge manje potrošače. Dok Japan ne usavrši svoj izum i ne pronađe mjesto za malu vjetrenjaču, akumulator za gledanje televizije morat će se nositi na punjenje u bazu.

Momci u skloništu nisu ni bez djevojke, doduše, one na zidu. Kako je slikana u prirodnoj veličini, veliki problem im je pronaći deku kojom valja djevojku, sa svim njezinim ljepotama, sakriti od očiju vojnog kapelana.

Ponos 4.bojne "Alojzije Krišto" je interventni vod izviđača i diverzanata "Kamikaze". Sami sebe ne vole hvaliti, o njima, njihovim redovito uspješnim akcijama, govore drugi. Diverzantske im akcije, kažu, najbolje pamte četnici, posebice oni iz Malovana. Samo da im je malo bolja koordinacija s Duvnjacima. Onda, tvrde "Kamikaze", četnika bi bilo manje izvan skloništa, a ni tamo ne bi bili posve sigurni, kao što, uostalom, ni sada nisu. "Kamikaze" se sa svima u bojni dobro slažu. Ima ih sa svih strana livanjske općine i teško ih je "prijeći". Za sad su to uspjeli jedino Mišani, koji "na Božić nisu radili" pa su "kamikaze" morale prisilno na položaje. "Ko će kome, ko svoj svome" komentira ranije najavljen postupak grupe Mišana zapovjednik"Kamikaza" Ratko Puđa, prvi susjed većine Mišana koji su, kao i za sve vrijeme komunizma i ove godine dostojanstveno slavili svoj najveći blagdan.

S Osjen glave, gdje nadmorska visina prelazi tisuću i sedamsto metara pruža se prelijep pogled na Livanjsko polje, Tušnicu, Buško jezero, Kamešnica izgleda još ljepše nego što jest. Na jednom od usputnih položaja, na kojem ledeni vjetar s Kupresa ledi sve osim krvi naših branitelja, susrećemo malo promrzlog Antu Čečuru. Govori da je sve pod kontrolom. Odlazimo u sklonište jer ja, neprikladno odjeven, za kuprešku zimu, jedva izdržavam i nekoliko minuta ostati vani na, činilo mi se, minus dvadeset. Tu upoznajemo i bojnika Željka Mihaljevića, zapovjednika bojne "Alojzije Krišto" dvadesetšestogodišnjeg mladića koji je prošao većinu najtežih hrvatskih bojišta. O sektoru koji drži njegova bojna, kaže da je jedan od najtežih. "Srećom, u bojni imamo dosta prekaljenih bojovnika koji znaju svoj posao i koji daju sigurnost ne samo ovome sektoru već čitavoj našoj brigadi", govori Željko svojim tihim, ali sigurnim glasom, kakvi su mu i pokreti. Vidjelo se da zna saslušati svoje momke s kojima je ostao i nakon našeg kraćeg zadržavanja. U tom skloništu koje je kao i ostala skloništa osigurano od groma, zamolili su nas branitelji  da prenesemo javnu pohvalu njihovu najstarijem branitelju Anti Kulišu (Petaku) za njegovo "bezpogovorno obavljanje vojničke dužnosti". "Danas je slobodan. Šteta što nije tu da ga uslikaš", govori dozapovjednik Cikojević.

Po povratku u bazu navraćamo kod "Aligatora" i "Lukavih puščica". Zatičemo ih kako jedu božično pečenje - dar braniteljima od braće Toto iz Žabljaka. Ispred skloništavzatičemo i velike šarplanince. Moj vodić Draško Brnić, apsolvent na dubrovačkom Fakultetu za vanjsku trgovinu, objašnjava mi da se radi o psima koje su njihovi vlasnici Srbi ostavili kod planinskih košara. Sada ih hrane i o njima brinu naši branitelji. Brnić ističe da im ipak ne vjeruje kao ni njihovim gazdama. Kao ni psi, svog pravog vlasnika nemaju ni skupina divljih konja, koji lutaju prostranstvima planine Krug. Prema kazivanju naših minobacačlija, koji ih pokušavaju pripitomiti hraneći ih kruhom. Ima ih stotinjak i predvodi ih jedan ogromni pastuh, koji se, kad im se netko pokuša približiti, postavlja kao zaštitnik i vrlo je opasan, posebice kada se netko hoće približiti mladom ždrebetu. Minobacačlije, koji u posljednje vrijeme nemaju puno posla, ljute se na svoje kolege s prvih borbenih crta što plaše konje. "mi ih pokušavamo pripitomiti kako bi ih koristili za zimu", govori dozapovjednik posade minobacača Ivica Jurkić, u čijem društvu smo zatekli dvojicu vozača (Pravdića i Mihaljevića) koji razvoze hranu. "Još malo ćemo moć vozit dok ne padne veći snig, a onda morat će jist konzerve ili sami sebi kuvat", govori jedan od njih.

Nad Kruzima već je počeo padati mrak. Odgađamo zato obilazak braniteljima na Malom Kozjaku, gdje, kako doznajemo od dozapovjednika Cikojevića, položaje drži Gradska satnija, o kojoj govori s pohvalama.Tako se zovu jer su iz Livna. Kažu, gradska djeca. Svi odreda pravi momci. Oni su prvi sami sebi počeli kuhati na položajima. U bazi standardna gužva. Namjeravamo posjetiti i vod veze, koji je pod zapovjedništvom Gorana Krište, radi punom parom. Nitko se na njihov rad i funkcioniranje veza nije požalio. "Bravo, momci. U najboljoj bojni moramo imati i najbolju vezu. To ide zajedno", ocjenjuju u zapovjedništvu bojne, koje je odnedavno pojačano s još jednom djevojkom, Samirom Kliko, prognanicom iz Jajca. Reče nam da joj Jajce mnogo nedostaje.

Autor: Stipe Puđa ( LIVANJSKI VIDICI, 31.siječnja 1993.godine)