Slatka čokolada

Ispis Autor Pisma iz Njemačke Utorak, 09 Prosinac 2008 00:00

 

skolamegdan3

 


Uzbudljivi su bili za svu djecu, posebno prve godine škole, pa tako i za nas. Išli smo u područnu školu, par kilometara od kuće uz veliko brdo, koje nam je se pričinjavalo još većim, jer smo svi bili mali i sitni.

Nastava je polazila u deset i trideset, pa do negdi jedan poslje podne.

Put bi katkad trajo i do dva sata, jer nas 5-6 pođi 100 metara, pa stani i raspravljaj o Boga pitaj čemu. I sve tako. Nakon toga sidi na asfalt u ladovinu, koju bi i zmije u vrućim danima iz obližnjeg Džebinog groblja tražile.

Bilo je tu kojekavih “sprovoda” uginulih ptica, branja gologinja u obližnjem šumarku i otkrivanja nepoznatih sredina. Zimi smo se  klizali na velikoj zaleđenoj lokvi na livadi uz cestu, a u povratku kući, ligure bi zamjenili našim tašnama. Za vrime kišnih doba, školska peć nije bila dovoljna, da osuši svu prizeblu dičicu, koja su se oko nje tresući motali.

Jednom prilikom, dok smo kaskali na pogrešnoj strani ceste, naiđe učitelj i svima zato podili jedinice iz vladanja. Nije nimalo koristilo što smo odma prišli na drugu stranu.

Škola je bila napravljena negdi između 50tih i 60tih godina i u nju je, do izgradnje nove, išlo svih osam razreda.

skola66Sidilo se po dva razreda u jednoj učionici. Naš učitelj, Cero, musliman, koji je nekad bio u Srbiji, u Leskovcu, bio je malo strog, ali većinom korektan. Njegov bili pezejac s LE registracijom, stajao je svako jutro u dvorištu ispod obližnjeg debelog stabla.

Tu sa strane su nam, baš tih godina nekako, postavili drvene panjeve, prepone i tarabe, preko koji smo priskakali kad je tribalo i kad nije. Ispred škole pravili smo ponekad gimnastiku, povlačili konop, trkali se, a najčešće igrali lopte. I to obično prvi razred protiv drugog, a treći protiv četvrtog. Nakon toga, svi preznojeni i “umirući” od žeđi, letili smo ko maniti na česmu. Upozoravali su nas, da se triba prvo ohladiti. Pomoglo nije.

U razredu nas je bilo preko 20. Vahid, sitni dječak muku je mučijo s izgovorom slova “č” i “ć”. Smijuckali smo se kad je on recitirao pjesmu “ćića ćvorak ćuva ćetu ćavki, ćik ćovće ćvrkni ćavki ćvor”. Učitelj bi samo na očigled glumio ozbiljnost. Morao je.

Njegova najdraža učenica bila je mala, ali slatka Ivka. Kad su nju na upisu u školu pitali “Zašto krava ima rep?” očekivajući da će reći: da se brani od muva, ona samouvjereno: “da pokrije šupak”. Ipak, mala buntovnica sa svojim repićima bila je draga, a dobro je i učila.

Ponediljkom poslje škole imali bi smo u obližnjoj kapelici vjernauk kod fra Buljana, kojeg smo s suzama ispratili kad nam je morao napustiti župu.

Posebno velika trka bila je uvik na kraju, ko će prije dotrkati do njegovog crvenog golfa, kojim nas je on pokupio, da se nemoramo s debelom torbom na leđima šlepati kući. Majko mila, pun golfić, svak sidi na svakome.

A tek kad bi neko moro izaći na svojoj stanici. Ko hijene su se morali izvlačiti iz prenatrpanog auta. Sritni su samo bili oni koji su sidili naprid.

mikado2 Jednog dana, te prve godine, dok smo imali u školi nastavu, Roberta, koja je predškolu išla u Njemačkoj, (otac joj bio poginuo, a mater je vratila u rodni kraj babi), za vrime nastave izvadila debelu crveno omotanu čokoladu s rižom i pomalo mljacka.

Pošto je nešto takvo bilo atipično i zabranjeno za naše prostore, diže se Cero, brzim korakom dođe do nje, žđapi joj malo nagriženu čokoladu i hop u peć, koja je stajala na ulazu s desne strane učionice zajedno s kantom za ćumur. Nije gorila, jer je još bila kasna jesen. Rasplakala se Roberta, ali bezuspješno.

Ipak, s tim se pomirila nije. Došla pauza, a ona ti lipo otvorila peć dole i s pristićima nekako izvukla čokoladu, na kojoj je bilo malo i luga, i nastavila dalje jesti. Mi dica gledamo i smijemo se. Cero nije nikad sazno, da je spretna mala ipak došla do onog što joj on uskratijo.

Godinu dana kasnije odvela je mater nazad u Njemačku. Nismo je više nikad vidili. Ostala je samo zgodna priča o slatkoj čokoladi.

Autor: Susjed

Foto 1.) U trećem razredu 1979. godine

Foto 2.) Naša škola 1966. godine