NAŠA ĆE NAS VLAST ZATAJITI, A NAROD ZABORAVITI!

Ispis Autor Draško Mihaljević – Zuber Petak, 13 Travanj 2018 00:00

mario_nad_tenk2018„Sada Hrvatska zaista gori. Ali, uskoro će se proslaviti pobjeda hrvatske policije i vojske. Zapjevati će se „Lijepa naša“, razviti trobojnica, obući svila i kadifa, zasjati će zlato i srebro, otvoriti šampanjac, zazvoniti će crkvena zvona i kucnuti kristalne čaše, sve u čast hrvatske pobjede. Potom će najdirljivije govore održati oni koji s nama nisu bili. A vas i mene, ako preživimo do tada, nitko neće pozvati na tu proslavu. Mi ćemo moći pričati po krčmama da smo i mi sudjelovali u ovom krvavom ratu i veličanstvenoj pobjedi, ali nam ni tamo neće vjerovati. Naša će nas vlast zatajiti, a narod zaboraviti! Pamtiti će nas jedino naši neprijatelji i hrvatske kukavice. I to po zlu! Tako će završiti borba za hrvatsku slobodu. Ali, ako unatoč tome, unatoč mogućoj smrti, unatoč očekivanom zaboravu i vođa i naroda, ne uzmemo oružje u ruke i ne dočekamo neprijatelja, nismo Hrvati, a nismo ni ljudi! Povijest sve oprašta, ali poraze nikada!“
Ovim riječima je, ratni ministar MUP-a RH Ivan Vekić, prognozirao rasplet situacije po završetku „borbe za hrvatsku slobodu“.
Prošao je određeni vremenski period od završetka te „borbe…“ i možemo reći da je ministar Vekić bio u pravu kada je prognozirao hrvatsku pobjedu.
Pobjeda je izvojevana, obranili smo se od ratnog nasrtaja pomahnitalog agresora, ostaje dvojbeno jesmo li se obranili i od onog drugačijeg nasrtaja, tako da ostaje dvojbeno je li „borba za hrvatsku slobodu“ dovršena.
Završetkom samih borbenih djelovanja zaista su se: „razvile trobojnice, otvarali šampanjci, izgovarali dirljivi govori…“.
Svjedoci smo, govorili su ih i danas većinom govore oni koji s nama nisu bili.
U pravu je i kada kaže: „Po krčmama ćemo pričati…, ali nam ni tamo neće vjerovati“.
Ti, „koji s nama nisu bili“, zauzeli su medijski prostor, preplavili ga svojim dirljivim govorima, „svojim“ istinama, kojima su i krčme ispunili.
„Njihove“ istine, tih „hrvatskih kukavica“, režirane u krugovima naših neprijatelja prikazuju-pamte nas „i to po zlu!“. Zlu, koje su oni počinili, pripisali ga i nama te sa svjetskim interesentima izjednačili krivnju, sve relativizirali, laž objelodanili a istinu zatajili.

mario_nad_sin„Naša će nas vlast zatajiti, a narod zaboraviti! Tako će završiti borba za hrvatsku slobodu.“
Kako li je samo znao što će se sve dogoditi? I zatajili i zaboravili su nas, vidljivo je na mnogim razinama.
Našu borbu, našu kalvariju, smrt i priznanjem naše Domovine, naše uskrsnuće niječu i brane željnima Domovine vidjet ju - ne među mrtvima. Brane nam vidjeti prazan grob, lažima negiraju uskrsnuće a mi kao da te laži sve više prihvaćamo, razjedinjujemo se, ne vjerujemo sami sebi. Počeli smo vjerovati njihovoj istini, za mizernu plaću živjeti njihove interese, obznanili smo svoju površnost. Stali smo kad nije trebalo stati.

Je li ta naša površnost pokazatelj da je borba završena?
Ministre Vekiću, sumještaninu našega Maria Nađa, višnjevčanina s livanjskom putovnicom, trajat će i traje ta borba i Vaša knjiga Peta zapovijed iz koje smo uzeli ovaj odlomak je dio nje. Svjesni ste Vi bili te činjenice , zato ste knjigu i pisali, nastavili ste se boriti.

To je borba za istinu!
Ta borba za istinu traje kao što i istina traje, ona istina koja se odvijala i na livanjskoj bojišnici, posebno u travnju 1992. godine. Pisana je neizbrisivim perom, krvlju Branitelja. Dužni smo je promicati, kazivati i svjedočiti istinu o našim braniteljima, onim momcima koji su 23. travnja 1992. godine u Donjim Rujanima zaustavili srbočetnički eskadron smrti.
Zaustavili su oni tada one koji su nedugo prije učinili neviđene strahote hrvatskome puku na kupreškoj visoravni. Spriječili su mogući egzodus, te time onemogućili prognaničku patnju livanjskoga puka. Spasili mnoge ljudske živote i sačuvali materijalna dobra.
Tih momaka se treba sjetiti, o njima treba govoriti, jer primjer su po kojem današnje generacije mogu učiti kako i kada treba ostati, ne biti oni „koji s nama nisu bili“, boriti se za slobodu svoga puka i za egzistencijalnu slobodu, na svojoj djedovini, ne dozvoliti egzodus koji nam se danas događa.

mario_nad_mamaMožda se današnjoj mladeži sva ova priča oko ostanka i borbe na svojoj djedovini, kada mnogi odlaze, čini isprazna i utopistička?
Možda se, tada mladiću, Mariu Nađu ostanak i borba u Donjim Rujanima, kada su mnogi odlazili, također činila isprazna i utopistička?
Istina je i ovo…, i tada su oni bili na boljim položajima, imali više… činilo se da su jači.

 

Mario_Nad_transporterMario Nađ sa suborcima obilazi poprište jučerašnjeg zbivanja u Donjim Rujanima. Slika je napravljena dan nakon što je Mario Nađ, pogocima maljutkom u neprijateljski tenk i transporter s nekolicinom hrvatskih branitelja zaustavio srbočetničke postrojbe u namjeri da razore Livno. Ostao je (za njega je bolje reći došao je) i borio se, kada su mnogi odlazili, i spriječio mogući egzodus livanjskoga puka.
I to je jedina istina, bila ona zatajena ili zaboravljena.
Govoriti istinu, u vremenu kada smo postali „umiljati“ pripovjedači koji podanički, za sitne interese, govorimo onu istinu koja se sviđa našem sugovorniku, predstavlja nas kao ne snalažljivce koji ne znaju zatajiti da bi si „pomogli“, da bi se domogli.

Danas, nakon 26 godina, svjedoci smo kamo nas je odvela takva „istina“ i takva snalažljivost kojom „pomažemo“ sebi.
Gdje bi danas zajednica - Domovina bila da su pojedinci kazivali istinu, ne da bi se svidjeli slušatelju, da bi mu povlađivali, nego da bi istina došla do njega?


Draško Mihaljević - Zuber