Prvi put u Livnu

Ispis Autor Milan Krišto

 

livno_prije

 

Osvanulo je predivno ljetno jutro. Nebo je bilo bez oblaka a sunce što se lagano uspinjalo iznad Okrićala, davalo je naslutiti da će nas danas posebno grijati. Selom se širio miris dima sa zgarišta na kojima su sinoć paljeni svitnjaci i na kojima su dogorijevali ostaci praške i bukovih drva što su ih seljani palili u čast dolaska Svetoga  Ive. Sveti je Ivo upravo danas. Treba ići na hodočašće u Livno u malu crkvicu što se nalazila na groblju kod bolnice. Tako je govorila mama.

Ja te noći oka nisam sklopio jer sam znajući da ću ići u Livno Svetom Ivi bio uzbuđen i nisam mogao spavati. To je trebalo biti moje prvo putovanje u Livno. Zbog toga nisam mogao spavati. Ustao sam odmah kad i mama. Dok je ona muzla krave, sastavljala ovce i janjce, kidala ispod krava, odbijala krave i ovce povrh kuća, ja sam bezbroj puta povirio iza ćoše provjeravajući da kojim slučajem stric Marko nije otišao bez nas. Kad god bih promolio iza ćoše, on je, ispod orasa pred njihovom kućom nešto radio oko kola, ali konje iz podruma nije izvodio. Najednom sam začuo praporce. Znao sam, sad ćemo brzo krenuti. Pogledam prema kolima, konja nigdje. Samo stric nešto opet kao stavlja kod kotača od kola. Bile su to komoći. Stric Marko je  polako u kola uprezao Sokola i Jordana. Dok je on polako pripremao kola za hodočasnike što će ići na misu selom su odjekivali skladni zvukovi praporaca što ih je na komoći nosio Jordan. U oklop kola je stavio ćebad kako bi oni što će se voziti mogli udobno sjediti. Kako se toga dana nije ništa radilo, jer je veliki zapovijedani svetac, zainteresiranih za put na hodočašće je bilo puno. Budući  je stric odlučivao koliko će osoba stati na kola, tako je broj onih što su kolima mogli ići bio određen. Među sretnicima smo bili mama i ja. Zašto sam bio ja od svih mojih braće i sestara ne znam. Valjda me mama zavjetovala zbog nečega. Možda sam zimus bio jako bolestan pa je Svetom Ivi preporučila da će me voditi na zavjet ako ozdravim. Naravno da je Sveti Ivo uslišao njene molitve pa sam ozdravio i tako «zaslužio» ovo hodočašće.

Mama bi dolazeći iz sela, nakon što je odbila krave i ovce, doviknula stricu da će brzo biti gotova, bez obzira što je poslije toga još uvijek nešto po kući radila. Cijedila je mlijeko, prala kante, citku i budila ostalu djecu. Ja sam malo sjedio, malo hodao i stalno izlazio iz kuće. Onako obučen u misno odijelo, nisam mogao dočekati da se krene. Sad je i mama na brzinu obukla svoju misnu robu, uzela ceker, djeci što ostaju poručila da budu dobri i da čuvaju kuću. Onda smo nas dvoje zajedno konačno krenuli prema stričevoj kući. Za to vrijeme je on već upregnuo konje  i čekao da se svi okupe i posjedaju na kola. Nije se dugo čekalo jer se znalo da je stric bio oštar i kad je trebalo biti onako kako je rečeno, onda to treba tako biti. Inače odmah počne on svojom „Spasenja ti...“  Znajući za tu njegovu narav, svi su brzo došli i posjedali. Kola su bila puna.  

 

Krenemo kroz selo. Sunce je već dobrano gazilo po nebeskom svodu. Osjetilo se kako već ujutro tako  jako grije. U jednom trenutku, dok smo išli preko Bilila prema Borku, netko se prekrstio i otpočela je molitva. Dok su konji polako, mašući repovima tjerali muhe oko sebe i vukli puna kola prašnjavim seoskim putem što je prolazio pored njiva na kojima se njihalo zeleno žito što ga je ljetni povjetarac milovao, molitva nije prestajala. Prošli smo i neke kuće, prodavaonicu, školu. Netko reče da su to Potočani, selo u kojem nikada do tada nisam bio niti tim putem prolazio. Vidio sam još kuća što su se nalazile ispod Grede, što su se vidjele u nekoj dolini i pored kojih su rasli visoki jablani. Bile su to Jagodića kuće.

livno_spomenik_srusen_1918Cesta je bila prašnjava, jer nas je, dok su nas rijetki auti i kamioni prolazili, uvijek zasuo oblak prašine. Kako bi prolazili kamioni pokraj kola, konji bi malo povukli kola u stranu. Stric bi zategnuo redine i viknuo „oooo“. I tako cijelim putem. Najednom smo mogli sa brdavidjeti Livno i cijelo polje. Bila je to Begovača a polje ispred nas bilo je Livanjsko polje što se kroz sumaglicu što ga je prekrivala, pružalo u nedogled. Tada sam prvi puta u životu na jednom mjestu vidio brojne kuće, velike zgrade, aute i ljude. Stric je krikao kola da ne idu brzo niz Begovaču. Prolazili smo ispod Pratarskog gaja i nekih kuća. Bile su to Sučića kuće smještene uz sam gaj oko kojih su bile obrađene njive na kojima je raslo žito. Molitva je odavno završila. čula se samo priča žena koje su kao i ja jedva čekale dolazak u Livno.

gorica_livnoU Livno smo ušli prolazeći pokraj velikoga groblja. Žene su se krstile i nešto potiho molile. Bilo je to goričko groblje niže kojeg se nalazila velika crkva sa dva visoka zvonika. To je Gorica, crkva i samostan. Pričali su kako su tamo u samostanu kod pratara stanovala i neka djeca iz sela dok su išla u školu u Livnu. Nedaleko, kako smo prošli pokraj crkve, uz cestu je stajala ogromna metalna cijev, neki betonski stupovi, hrpe kamenja i pržine. Tu je bila cimentara, govorili su, koja sada ne radi. Nedaleko od nje počinju se nazirati i prve kuće što su se nalazile pri brdu. Netko je pitao: „'oćemo li sać' na Malti ili kod Kaića .“ Stric se nakašlje pa reče: „Morete kod Kaića. Ja ću onda polako kola i konje otrat u Žabljak.“

Velike zgrade s jedne i druge strane su se počele pojavljivati. Crkva pokraj koje smo prolazili opet je ženama bila povod da se krste i nešto tiho mole.  Pojavila se i zgrada s puno prozora, pa opet druge manje zgrade od nje, pa kuće pa neka mala zgrada pokraj koje je stajao visoki okrugli zvonik i oko koje su se nalazili čudni križevi kao u groblju a nisu bili križevi. Auti prolaze, bezbroj ljudi hoda cestom samo što ih auti ne pogaze a u zraku se osjeti neki poseban miris. Nepoznat. Valjda je to bio miris grada. Miješalo se sve u tom zraku i miris benzina auta što su između ljudi milila po ulicama grada, miris jela što je dolazio iz okolnih restorana, miris kave iz kavana, miris kruha iz pekare, miris smeća iz kanta za otpad. Sve je to bio miris grada. Do tada meni nepoznati miris. Veliki prozori na zgradama otkrivali su da su u njima  trgovine različite robe. U jednima su bile obučene lutke, u drugima poslagani štofovi a iz trećih su se vidjeli komadi mesa kako vise po zidovima. Namještaj, šporeti, kante, lanci, lopate i druga razna roba mamile su poglede prolaznika. Ljudi su  hodali gradom u svim smjerovima. U hladovini kestena ispred velike zgrade sjedili su mnogi i ispijali svoja pića. Uglavnom su to bili muškarci. Na povećem prostoru što se nalazio u sredini triju ulica, bio je obelisk visok desetak metara. Bio je to spomenik o kojem sam puno puta slušao kad bi se nešto u gradu podrobnije opisivalo govorilo bi se „kod spomenika, povr' spomenika, od spomenika livo“ i tako. Uvjerio sam se da je to ono Livno o kojem sam puno puta slušao. Tada sam shvatio i onu što su nam stalno ponavljali kad nam iz Livna ne bi ništa donijeli da je „umro onaj što prodaje“ da bi onda moralo umr`t puno njih kad bi to bila istina jer je trgovina bilo posvuda. Tada mi je postalo jasno da je to bio samo izgovor starijih. 

livno_most_na_dumanuPrije nego smo došli do mosta, opet je puno ljudi sjedilo u hladovini velike zgrade i pili svoja pića. Mnogi su pored njih prolazili i odlazili iza te zgrade negdje u nepoznato. Poslije sam shvatio da je tamo bila pijaca koju je mama zvala „ženska pijaca“. Prešli smo preko mosta. Mama je govorila da je to „Rika“ voda. čudio sam se zidovima što su je opasivali i pitao se „tko ih je tako lipo nazido“. Divio sam se onim kaskadama na kojima je voda pravila male slapove. Bila je bistra toliko da se na njenom dnu moglo vidjeti svako zrno pijeska i trave što ju je voda tekući povijala. I pastrve su se vidjele kako u vodi plivaju okrenute uz njen tok. Tu odmah kod mosta bio je zid iz kojega je tekla voda. Ljudi su prilazili do njega, hvatali vodu u ruke, umivali lice i krijepili se hladnom vodom.

Zgrade što sam ih gledao s ove strane, preko rijeke, nisu mi izgledale lijepo kao one koje sam gledao dok smo hodali do mosta.

Došli smo do groblja i male crkvice. Kad je meni tada bila mala, onda je stvarno bila mala. Križeva i spomenika se sjećam da je bilo ali samo onih kao u našem groblju samo puno manje. Samo su isto bili obrasli u travu kao i oni naši. Narod se već okupio i čekalo se da počne misa. I počela je. Molili smo se, ustajali, sjedali, skrivali se u hladovinu trnova i sjene odraslih. A sunce je grijalo i grijalo. Kad je misa završila narod se počeo razilaziti. I mi smo krenuli koliko sam primijetio opet prema mostu i ženskoj pijaci.

Mama je kupila trišanja i bili kruv pa smo otišli tamo negdje kod „banke“ gdje smo u hladovini drveća i na miru jeli trešnje što ih je mama oprala na vodi koja je curila iz onoga zida. Trešnje smo prismakali s bilim kruhom. Odatle smo, siti, krenuli ponovno u grad. Ulazili smo u trgovine. Mama je ondje kupila duzinu šibica, kvarat kile kave, kilo šećera. Stalno bi zastajali uz put jer je uvijek u prolazu bio netko od poznatih s kim se valjalo upitati. I tako dok je mama s nekim pričala na cesti, meni je dala kovanicu i rekla da si odem kupit sladoled. Nisam nikada u životu vidio a komoli probao što je to. Pokazala mi je i vrata na koja sam trebao ući i kupiti sladoled.

Ušao sam polako. Stidio sam se moram priznati. Iza stakla u policama sam vidio prekrasne kolače koji su bili uredno složeni u tepsijama. Netko me je iza pulta upitao: „Mali izvoli, šta ćeš?“ „Sladoled“, rekoh tiho. Pružim kovanicu na povisoki stol i čekam. Lijepa djevojka mi doda valjda ono što sam tražio. Probam. Nemoguće. Hladno i slatko. Kako samo naprave tako nešto, pomislio sam. Svidjelo mi se. Prekrasno je bilo. Samo što se topilo i curilo je na sve strane. Mama me požurivala da ližem brže što je meni bilo nekako nezgodno. No svejedno sam se nekako othrvao tome i do kraja polizao sladoled.

 

Ostali smo još neko vrijeme u gradu. Kako smo i kada došli kući ne sjećam se. Valjda mi je doživljaja za taj dan bilo previše pa ih nisam upamtio.

 

Foto:www.livnograd.com