Tuga

Ispis Autor Milan Krišto

zena_place_01Kad je umro Niko, plakalo je cijelo selo. Nitko nije vjerovao da Niko nije više među živima. Svi su samo slijegali ramenima, bolno uzdisali i govorili:“Jadna Cvita. Jadna ti je ona.“

Niko je u to vrijeme išao u srednju školu. Pričalo se kako je bio nešto bolestan pa su ga operirali i liječili u livanjskoj bolnici. Nakon kraćeg vremena liječenja, otpušten je kući ali je nedugo nakon toga ponovno završio u bolnici. Selo je pričalo kako mu se pozljedila rana.

Da nešto nije bilo u redu s njegovim zdravljem, moglo se zaključiti po tome što su ga iz livanjske bolnice prebacili na liječenje u Split gdje je, na žalost, trud liječnika da ga spase bio uzaludan.

Najviše za Nikom, patila je njegova majka Cvita. Kolika je bila njena tuga najbolje govori to što je svakoga dana od kada su Niku pokopali sate provodila na njegovu grobu. Jecala je i plakala. Molila Boga. Opet plakala. I tako danima. Godinama.

Još u to vrijeme običaj je bio da najbliži, žena ako joj umre muž, majka ako joj umre dijete, po godinu dana, a nekada i dulje vremena, nisu išli u groblje. Cvita u svojoj tuzi za Nikom nije gledala na običaj i što će narod reći, nego je svoju bol blažila svakodnevnim odlaskom u groblje gdje je u tišini mogla ispustiti suzu, razgovarati sa svojim sinom, Boga moliti da mu dušu primi u svoje vječno kraljevstvo.

Bog je sigurno uslišao svaku njenu molitvu i nagradio svaku prolivenu suzu za Nikom.