Jozan

Ispis Autor Milan Krišto

kosci_1969Tog ljeta kosili su Veliko Borje. Svi su voljeli tamo kositi. Iako je trava među borovima bila vrlo visoka i gusta bila je mekana i podatna pa košnja nije predstavljala nikakvu teškoću. Košnja je u borju na neki način bila zadovoljstvo zato što su svuda borovi stvarali debelu hladovinu. Dok su se drugi kosci u Kruškom polju po cijele dane pržili na vrelom srpanjskom suncu, oni što su kosili borje, svjesni toga, uživali su koseći mirisnu travu ispod borova. Svaki puta kada bi koseći naišli na jagode, ostavljali bi kose i prionuli brati crvene i sočne plodove koji su imali poseban okus i miris. U to vrijeme bi nekako porudile i trešnje kojih je bilo na nekoliko mjesta u borju pa su često znali koristiti svaki slobodni trenutak i krijepiti se više gorkim nego slatkim plodovima.

Jednoga dana, uranili su kosci kao i mnogih jutara do tada. Kolima što su ih vukli konji došli su u Veliko Borje. Vjerni Grivo i Šarov su im, kao i svih drugih dana koševine, i taj dan pravili društvo. Nije bilo jutra da im se nisu priključili. Strpljivo bi čekali uprezanje konja i veselo kretali trčeći nekada ispred nekada iza kola. Usput bi zastajkivali pored grmova, parapeta i onih bijelih kamenih stupova što su virili uz cestu povrh Ivkovića i Mihaljevića kuća prema okrićalu. Njuškali su okolo i uredno podižući zadnju nogu ostavljali mokri trag kao znak drugim kerovima da je to put kojim i oni prolaze.

Kako su kosci te noći ostali duže tražeći cure, bila im je muka ustati se ujutro rano. A kako im je tek tako pospanima bilo kositi to su samo oni znali? Zato su za vrijeme puta od sela do borja, ležeći na ćebetima, sklopljenih očiju kunjali u oklopu pokušavajući uhvatiti još koji trenutak sna. A san je teško bilo hvatati jer su kola išla prašnjavim makadamom stalno škripeći i poskakujući. Sigurno im je prva i jedina jutarnja molitva bila da cijeli dan pada kiša kako bi mogli malo odrijemati.

 

Uslišao im je dragi Bog molitve jer se toga jutra, negdje oko doručka, spustila kiša. Pravi ljetni pljusak je bio i nije trajao kratko. Konje su zatvorili u jednu od štala kako ih grmljavina i nevrijeme ne bi rastjerali. Stvari sa kola unijeli su u stambenu gdje su se i sami smjestili. Grivo i Šarov sklupčani, ležali su na ledini ispred stambene i uživali u daru s neba. Kroz otvorena vrata su kosci, ležeći na ćebetima, uživali gledajući kako kiša neprestano pada i opet molili Boga da što dulje potraje. Tako ih je smirene i zadovoljne vrlo brzo svladao san.

Lavež  kerova, cika i vriska probudile su ih. Bunovni i uspavani su, kao bez glave, istrčali na dvor. Znali su da je netko nenajavljen stigao u borje pa su ga njihovi vjerni kerovi upozorili da to tako ne ide. Ne samo da su ga upozorili lavežom nego su ga počeli fizički napadati grabeći ga za noge i ruke. On se branio i zapomagao. I što se više branio, kerovi su bili sve ljući.

Kroz kišu su po, mokroj ledini trčali prema mjestu okršaja i galamili na kerove da prestanu. Čim su ih čuli u isti čas su prestali napadati nepozvanog gosta i povukli se prema čatrnji. Bio je to Jozan Mihaljevića. Sav blijed, uplašen i ljut drhtavim glasom psovao je i koscima i kerovima sve odreda. Tresao se kao prut od pretrpljenoga straha.

Prišli su mu polako pitajući ga je li sve u redu. Nije im mogao odmah odgovarati, samo je psovao i psovao. Uspjeli su ga nekako umiriti i pozvali ga na rakiju. Prihvatio je poziv. Nije se žalio ni na kakve bolove.

Dok je kiša cijelo vrijeme padala svi su, pored otvorenih vrata sjedili na podovima u stambenoj i polako, uz isprike Jozanu za nemili događaj, povlačeći dimove zapaljenih cigareta,  iz boce ispijali lozu. Kako je bilo vrijeme doručka dodvoravali su se Jozanu nudeći mu da im se pridruži što je, na njihovo iznenađenje, odmah prihvatio.

Kiša je, na njihovu žalost, nedugo nakon toga prestala padati. Okrijepljen rakijom i hranom Jozan je, vidjelo se, brzo zaboravio na nemili događaj.