Ona

Autor Milan Krišto

Mlad se oženio Jozo. Ni vojsku odslužio nije. Trebala je pomoć u kući pa se nije gledalo na jedna usta više. Ako hrane i mjesta u kući ima za deset-petnaest duša bit će za još jedna.

Nedugo nakon ženidbe dobio je poziv za vojsku. Dvije-tri godine je služio bez da je ikako kući dolazio.

Kad je odslužio što je morao za vojsku, sretan je bio što se mogao vratiti kući i ženi što ju je mladu ostavio. Cijelo vrijeme služenja u vojsci mislio je na nju. Pisma pisao nije. Jer, nit je pisati znao nit je znao čitati. A da je i znao, ne bi mu ni njegova mlada znala napisati odgovor kad i ona, jadna, isto pismena bila nije.

 Radosni ga kod kuće dočekali svi. I mater i ćaća i sestre i braća. I selo cijelo. Sretan je bio što ih sve, nakon vremena tolikog, žive i zdrave vidi. Cijelo vrijeme, kako je došao, pogledavao je  po kući ne bi li svoju mladu ugledao negdje. Nje se mlade, poželio najviše. Žena mu je bila.

Kako se pojavljivala nije, mislio je, jadnica se možda stidi pa mu ne prilazi. A možda je kod blaga pa kad navečer dođe vidjet će je. Cijelo vrijeme nikoga nije pitao za nju, jer sramota je bila. Zaključiti bi mogao netko da mu žena nedostaje i da je poželio. A to se pokazati smjelo nije. Pogotovo to nije trebalo dati do znanja ćaći i materi.

Večer je čekao i blago da dođe. Mladu je čekao svoju. Ali mlade nije bilo. Pojavila se nije.

Molitve večernje poslije, izdržati nije mogao, pa zapita potiho: „ Di je ona?“

Ukućani svi ga začuđeno pogledaše i u glas priupitaše: „Koja ona – bolan?“

„ Ona“ – zbunjeno će Jozo.

„Aaaa ona. Ona ti je, blevo kukavče, umrala. Još kad ikad“ reče mu ćaća.