Predaja o Mihaljevićima

Ispis Autor Drago Mihaljević Srijeda, 23 Svibanj 2012 00:00

seloslikaPrije tridesetak godina ovu priču ispričao je moj did Ante zv. Relja, a on ju je, kaže, čuo od još starijih Mihaljevića s kojima je vozio sijeno iz Buška blata, dok je bio njihov mladi zet. Oni koji su je njemu ispričali rekli su mu da su priču čuli od još starijih ljudi iz Buška blata, dok su oni bili mladi i kosili livade koje su naslijedili u tom polju.


          Radi boljeg razumijevanja vremena i prilika u kojima se priča događa, iz knjige "S vidoške gradine" S.Manđeralo, navodim dio teksta o odnosima koji su vladali u to vrijeme na našem području:  

 

          „…po svom timarskom sustavu nova osmanska vlast je svu obradivu zemlju proglasila mirijom, carskom zemljom, odnosno državnim vlasništvom…Zemljoposjednicima spahijama država je ustupila pravo na ubiranje prihoda. Seljak je obrađivao zemlju kao zakupac, i to pravo se prenosilo s oca na sina. Na to je imao trajno pravo, ako je uredno plaćao propisane dažbine. No ako bi seljak bez razloga zemlju tri godine zapustio, ostavivši je neobrađenom, spahija mu je mogao uskratiti dalje zastupstvo i ustupiti ga drugome. Taj posjed seljaka kršćana zvao se baština i on se nakon smrti starješine porodice nije mogao dijeliti među njegovim sinovima, nego su ga morali zajedno obrađivati“. 

          "U ono vrime za turskog fakta bio je niki beg koji je im'o tri stanja: jedno u Glamoču, drugo u Kupresu, a treće, mesečini, u Rami. On je na svakom stanju im'o mlogo blago, mloge ovce i na svakom stanju drž'o po ženu. Di got dođe im'o je ženu, tako sam razumijo.  Na stanju u Kupresu se oko ovaca star'o niki viđen najmenik, koji je bijo kršan, aran momak. Jednoč kada beg nije on bijo na Kupresu, ova njegova žena zagledala se u najmenika. Najmenik je boravijo kot tora, lež'o kot ovaca i i on i psi, čuvali ovce. Ondak ona naredi da on dođe njojzi kući na večeru. On dođe na večeru i povede i pse sa sebom. Mora slušat, jel tako? Ko begovica! Ona njega obanđijala da š njom legne. Diće on to? To ne smi uradit, boj'o se bega? 
          Kašnje dođe beg na konak i najprvo zatekom pse, koji nisu bili svi otišli s najmenikom. Kad je beg vidijo pse pita begovicu: 

          „Šta će psi kod kuće, što nisu kod tora“. 
Ona se uplaši, uzme niko aljinče od najmenika, koje je je osalta ostavila kod sebeka kako bi mu se osvetila i reče begu: 
          „Doš'o je k meni taj i taj najmenik sa psima i tijo s menom da legne“. 
Na to će beg:
          „Onda ću ja ujutri ić prije svanuća tamo, ako ga zatečem kot tora, ubiću ga“.  

To je čula njijova sluškinja koja je posluživala kod bega, razumila šta su oni govorili i ona brže-bolje, prije bega, odleti i kaže najmeniku šta je on reko, da će ga ubit. Kad je najmenik čuo šta mu se sprema, on uteče. Mora bižat od smrti! Kud će, šta će, basa-basa i dođe u Galinjevo. Tu se pogodi u neki Turaka da bidne u najmu. Kako je vridan i dobar radnik bijo, Turci ga zavolili. 
          Ali tu nigdi kod Galinjeva iza brda je prije bila k'o nika škija, zvala se, k'o komiti, je li? Oni iz Dalmancije  pošli na Galinjevo da ga porobe i popale. Turci se uplaše i oće bižat, a najmenik rekne begu:

     „Dajte vi meni pušku dobru, ja ću njizi dočekat“.

Oni jedva dočekaju. Dali mu pušku, on ode u planinu, zalegne za kamen i čeka. Kad su ovi došli, koliko ji je bilo ne znam, prvi iđe ceribaša. On je išo naprit jer je vođa. Najmenik za pušku, opali i ubije ga. Ovi drugi nama stanu i vrate se nazad. Šta će? Mrtav ceribaša.       

prvi_mihaljevic          Zbog toga šta je učinijo, Galinjevčani ga uzdigli, spasijo ji. Naprave mu kuću, ožene ga i dadnu mu veliku livodu na četvrt u Bušku blatu. On je tu sa svojom ženom živijo, dicu porodijo i odgojio. Imo tri sina. Kad su sinovi porasli, dvojica od nji nisu trpila Turaka i uteču otalen. Jedan ode u Zagoričane, u Jelovaču di su bile nike košare, a jedan u Glamoč. Od toga iz Glamoča porodica je i u Kupres otselila. Zato su Mijaljevići svi imali livode u Bušku blatu. Od toga starog što je bijo u Jelovači. I zato smo mi Mijaljevići svi k'o potomci iz Galinjeva. 
Tako sam čuo priču. Sat jel' istina, Bog zna?"
(spomenik na grobu najstarijeg Mihaljevića, starog Petra, koji je živio 110 godina i koji bi mogao biti onaj sin iz ove priče koji je doselio u Jelovaču)