Trbuhom za kruhom (Njemačka)

Ispis Autor Drago Mihaljević Petak, 27 Srpanj 2012 17:39

Bahnhof-Frankfurt-am-Main        Novostvorena država tzv. FNR Jugoslavija nije ništa ulagala u gospodarstvo naših krajeva. Jedini „državni“ poso koji se mogo nać je čuvanje ovaca na Borovoj glavi, ali i za to su morali imati političku preporuku nekog susjeda ili rođaka bliskog tadašnjoj vlasti. Zbog toga su težački život, neimaština, mnogobrojna obitelj i nemogućnost zapošljavanja u svome kraju tirali naše ljude da traže kruva u drugim krajevima bivše države; sići drva uLičkim šumama, kopati plodne njive na Baranjskim ravnicama, brati kuruz na Bačkim poljima, a neki su odlazili kopati kanale po Vojvodi ni i sezonski raditi po Crnoj Gori. To je trajalo sve do 60-ti godina prošlog stolića, kada se dogodilo nešto vrlo značajno, čak presudno za život u ovome kraju. Vlasti su ljudima počele odobravati odlazak na rad (govorilo se „privremeni“) u Austriju i Njemačku. Tako je i naš muški svit kreno na „privremeni rad“. Otvorila su se vrata za kolone nepismeni i polupismeni, ali radno sposobni „bauštelaca“ i ostali fizički radnika.

      Svi nezaposleni u tome su vidili svoju šansu. Na taj način vlast je pronašla rješenje nezaposlenosti unutar Jugoslavije. Rišiše se kolona nezaposleni, a na drugoj strani zaradiše od njijovi devizni doznaka, koje bijahu spas za već tada posrnulu državu. Gotovo da nije bilo mlađeg muškarca, u ovim selima, koji nije zatražijo da mu se da „pasoš“ kako bi otišo u Njemačku. Sve tamo negdi do godišća rođenih 1952/53., a i ritki tada zaposleni u Livnu (Jojica, Bare, Mate) su zbog mogućnosti neusporedivo veće zarade napuštali svoja poduzeća i odlazili u Njemačku. Pridošli, najčešće nekvalificirani, zapošljavali su se redovito na fizički najnapornije poslove, po mogućnosti na terenu da imaju terensku. Najčešće su se zapošljavali na „bauštale“ i u blatnjave kanale. Tu su dobro zarađivali, ali su mnogi i obolili, zbog čega zasluženu mirovinu nisu dugo uživali. Do 1968. godine nisu imali ugovorena boravišna i radna prava, a onda je te godine potpisan Ugovor o primanju radne snage između  ondašnji država SR Njemačke i SFR Jugoslavije u kojem su definirana pravila ulaska i rada u Njemačkoj.

baustelci      Nakon što su pristigli u Njemačku morali su ići na zdravstveni pregled i provjeru tilesnih sposobnosti. Izdana im je, zatim, prva dozvola boravka od nekoliko miseci. Ako bi zadovoljili potribe poslodavca oni bi im produžili boravak najčešće za period od dvi godine. Tek nakon osam godina neprikidnog rada u Njemačkoj, tako je poslije zakonom određeno, gastarbajteri su imali pravo na izdavanje dozvole boravka bez ograničenja. U početku, a i dugo nakon toga skoro do mirovine, prva generacija, imala je skromni smještaj po barakam, kontejnerima, a ritki i u jeftinim socijalnim stanovima. Mnogima je to bilo tek puko prenoćište jer su radili po 12 i više sati tako da bi tu samo prispavali i nešto pojili.

      Postoji puno priča i šala na vlastiti račun o teškoćama njijova života i rada zbog čega ovdi navodim samo najčešće i najšaljivije. Kažu da je u Njemačkoj nestalo svinjski repova, ušiju i nogica kada je tolika masa naši zemljaka i sličnih ljudi navalila kupovati i njima se ranit jer su bili jeptini, a zadovoljavali su potribe našeg čovika koji kod kuće nije imo ni to ili vrlo ritko za vrime klanja krmadi. Druga priča kaže da su kupovali meso za pse (kerove kako se tada govorilo kod nas) pa kad je jedan, koji je bio zadužen za kupovinu, došo kupit za njih 5-8 koji su se zajednički ranili i znao malo njemački onda ga prodavač pito koliko pasa ima, a on njemu „čudo, čudo“. Kažu da su dobro pazili koliko će koji poist, posebno mesa, zbog čega su se znali i posvađat pa su neki Biljani meso kuvali u čorbi u istom loncu, a svaki zaveži svoj komad mesa različitim koncem i kad je gotovo svatko ide svoje meso, a čorba im je zajednička. Od pića osim vode pili su samo pivo i svatko je imo svoju gajbu pod krevetom. Njihov radni dan trajao je i po 12, a nekad i više sati kada rade na „akort“, ali zbog toga nisu bili nesritni već, dapače, želili su raditi što više i duže ili da imaju više sati ili na „akort“ kako bi što više zaradili. Težak rad ih nije brino jer su kod kuće radili i teže i duže pa mi je u svezi s tim daidža Mladen znao reć „..a radi se samo 12 sati, poist koliko oćeš i gajba pive uvik pod krevetom, kuš bolje“. Najteže im je bilo kad ne rade. Nešto se mora potrošit, a ne zarađuje se. Nisu znali što bi od sebe, a tako se samo trošilo, a tribalo je šparati. Radeći tako „od jutra do sutra“, dobro su zarađivali, no plaćalo se to i te kako iscrpljenošću, brigom i neprispavanom noćima. Ta njijova muka i život daleko od doma nikoga u  zemlji nije priviše zanimalo. Ono što je za domaće vridilo bio je isključivo novac, a gastarbajteri su ga imali najviše i u očima oni koji su ostali u zemlji oni su ga imali napretek.

Od zabave ostalo im je samo povrimeno druženje po birtijama na kolodvorima, posebno nediljom poslim mise i pivali tužne gange:

Što ne slomi ni armija jaka

to uništi Švabica i marka

 

Kad moj ćaća u Njemačku ode

bit će para ko u moru vode

 

Oj Njemačka ubili te jadi

di odoše naši momci mladi

 

zuberi_njemacka       Zarađeno su štedljivo čuvali, jedan dio slali kući, a ostatak slagali na štedne knjižice čijim iznosima bi se falili zimi kada za Božić dođu kući, malo popiju i oće se pofalit tko je više zaradijo i ušparo. Od onoga što su slali kući uzdržavala se obitelj, gradile kuće i štale, kupovala zemlja i blago i školovala dica. Prva generacija naše dice koja je masovno krenula u srednju školu (ali još uvik samo muški) je generacija rođena 1956. godine.

      Većina njih je ostala do starosti, do mirovine dolazeći kući na odmor prvih godina samo dva puta, u lito da srade litinu i za Božić. Kad bi dolazili na odmor nosili bi pripune nakrcane kufere u kojima su bili pokloni za svakoga zbog čega su dica prvo gledala kufere pa onda ćaće. Obukli bi najlipše odilo u džep stavili debeli takuljin (novčanik) i s veseljem u očima iz koji je neritko znala kapnuti po koja muška suza od radosti što vide svoju obitelj, svoju zemlju, svoj kamen, svoje ljude. Kasnije su počeli dolaziti češće, a u zadnji dvadeset godina skoro svakih 15 dana, a neki da bi smanjili trošak ili s istim troškom i svaki petak pa u nedilju popodne natrag. Tako su cvale autobusne linije za Njemačku. „Bosna Livno“ je radio najbolje u svojoj povisti, a i neki poduzetni pojedinci su iznajmljivali autobuse (Dane Begov i Mate Garanov).

      Prema mojim prikupljenim podatcima od još živućih „robova modernog vrimena“ odlasci su išli ovim redom (molim sve koji znaju više, a ima ih puno, da isprave netočno i dodaju izostavljeno)

Odlasci u Austriju
  1. Bože Mihaljević-Zuber, otišo u Austriju 1957. i poveo sestrića Branka Ilkina. Prišo kasnije u Njemačku
  2. Branko Mihaljević, Ilkin, „bacio pasoš“ i otišo čim je mogo u Njemačku.
  3. Jozo Mihaljević (Jozan), vratijo i zaposlijo u Livnu
  4. Mirko Ivković (Zelin), kasnije prišo u Njemačku i radio do mirovine.
  5. Antić Ivković (Gvešić), kasnije prišo u Njemačku i radio do mirovine.
  6. Pere Suša, Velušin zet
  7. Stipe Mihaljević-Zuber (Dedin)
  8. Jure Mihaljević (Kosanov) zv. Juša, kasnije prišo u Njemačku

Odlasci u Njemačku

  1. Mirko Mihaljević-Mišić (Mesinov) iz Potočana 1959.
  2. Jozo Mihaljević (Šarin) iz Potočana 1959/60.
  3. Ante Ljubičić (Kaurin) iz Dobrog 1960.
  4. Pere Suša (Peško) 1961.
  5. Ilija Mihaljević, Kosanov
  6. Blaž Krišto 1961.
  7. Mirko Mihaljević-Zuber (Matin) 1961.
  8. Stipe Mihaljević (Pipa Antonića)?
  9. Velika većina 1962., osim Marka Bože Čečurina i Pave Antonića te mlađa generacija koja tek nadolazi

Marko nije išo jer je govorio:„... ja mogu ovdi zaradit, Njemačka je za one koji nemaju di radit, koji nemaju svoje zemlje“. Kad je vidijo da oni koji su otišli napriduju u svakom pogledu, a on nema „za gaća“ onda tražijo papire i otišo 1969. Pavo nije išo zato što je bijo najstariji brat (od nji šest) te je osićo obvezu da brine o svima pa su otišla mlađa braća, a on je upravljo zajedničkim kućanstvom koje se još nije bilo podililo. Na kraju, ne znam točno koje godine, i on svatijo da se privarijo te otišo u Njemačku.

odmor_uz_ilo_njemacka      Desetak godina od odlaska prvih gastajbartera ova sela su doživjela značajne promine. Nicale su nove kuće s mnogo soba (ne nužno potribni). Ljudi su se falili čija je kuća veća, čija ima više soba. Počele su se dizati ograde oko kuća i uređivati dvorišta (koji do tada nitko nije imo), popravljati i graditi seoski putevi. Tako je škola u selu rađena 1960., a struja uvođena 1962. godine. Za to je svaka kuća morala kupit ili usić „banderu“, iskopat rupu ili dvi, platit „štender“ na kući, a oni koji su bili u Njemačkj morali su još dat po 50.000 dinara koji su tada, prema mojim saznanjima, vridili nešto manje od 200 DM (to je tada vridilo daleko više nego danas). Planirane su akcije za izgradnju vodovoda, što se realiziralo izgradnjom vodovoda s Vrbovnika koji nažalost nikad nije zadovoljavo potrebe cilog sela Zagoričana, a izazivo je svađe i sukobe koji traju i danas. No nažalost, nije se izbjego (možda nije ni mogo) danak koji se plaća pomodarstvu i nerazumnom trošenju na različita slavlja: kršćenja, krizme, svadbe, pokope, a u najnovije vrime razne momačke pa i curske večeri prije svatova.

      Od početka šezdesetih godina prošlog stolića samo od „privremenog rada“ u Njemačkoj s područja općina Livno i Tomislavgrad mirovine je dobilo više od 20.000 "gastarbajtera". Umirovljenici, koji su većinom bolesni vratiše, za mnoge su nesvatljivi. Njijova radna navika kod nekih nailazi na skepsu, ali su zato njijove mirovine za sve prifatljive, prije svega za one koji iđu u život s parolom “nek se svak brine za svoju dicu”.

Život u našim selima danas se ne razlikuje od života u gradu. Tome se uvelike more zafaliti zaradama "gastajbartera" koje su omogućile da se bolje živi.