Blago Maloga livanjskog polja

Ispis Autor Mišo Sirovina Nedjelja, 24 Veljača 2013 17:44

crkva_vidosi_dolic01Kakvo sve blago neiskorišteno i zapušteno leži u dubinama ovoga kraja i ovih ljudi... I ne samo u dubinama nego i na površini

Tekst: Mišo Sirovina

Dok razmišljam što napisati, evociram svoj dolazak jednoga sparnoga ljetnoga dana koncem srpnja. Sjećam se kako sam se neposredno prije toga osjećao kao da se nalazim u nekakvom (ne)stvarnom međuprostoru, negdje između mjesta koje napuštam i mjesta u koje stižem, između (očiglednog) žaljenja za odlaskom i (prikrivenog) radovanja zbog dolaska, između potištenosti zbog onog nezaboravnog i uzbuđenja zbog onog nedoživljenog. Znao sam da neće biti zahtjevno umiriti glasnu lupu srca, ali sam se pribojavao što s nemirnim duhom koji nerijetko zna buditi usred noći i koji tek tako može pomutiti misli.

Pola godine je prošlo. Sjedim za stolom i pitam se kako započeti priču o spokoju kakav se rijetko gdje može pronaći i doživjeti, svjestan da manje – više svatko, gotovo od prvog trenutka, po onom viđenom sluti i predosjeća da ovdje vrijeme ne može biti bremenito i da ga se jednostavno mora provoditi u udobnosti kakvu još pružaju samo toliko potrebni mir i prirodna ljepota. Krenimo redom.

U Malom livanjskom polju, tek manjem dijelu najvećega kraškog polja na svijetu, kao posijana leže sela Vidoške župe: Sturba, Potok, Smričani, Glavice, Lopatinac, Lopatice, Vidoši, Dola, Grgurići, Megdan i Potrkaj. Izvan toga su polja tek dva najveća sela župe: Dobro i Zagoričani. Crkva nije uz glavnu cestu, nego pređete li tek par kilometara, vozeći se od Livna prema Podhumu (Kamenskom), i pogledate li na lijevu stranu, vidjet ćete kako se gore pri vrhu, gotovo na brijegu, malo izdvojena od ostalih kuća, okružena prirodnim mirom i ljepotom, nalazi omalena kamena vidoška crkva. Odozgor puca pogled na gotovo cjelokupno Malo polje kao i na većinu sela župe. Jedinstvena panorama. Prekrasna je i pogled i na masivnu Kamešnicu. Vide se naravni i Troglav, Golija, Tribanj i Tušnica, prirodni gorostasi koji okružuju i štite polje. Gospa čuva župu i župnu crkvu, koju od prošlog ljeta krasi uređeni parking i biblijski vrt, svojevrsni botanički vrt sa stazama za šetnje koji je zamijenio nekadašnju šikaru i na taj način kultivirao cjelokupni ambijent.

vidosi_crkva_2013Crtica iz povijesti. O ovoj župi, danas sa svojih nepune tri tisuće vjernika drugoj najvećoj, najčešće se govori kao i o najstarijoj cijeloga livanjskoga kraja, odnosno – kako se to slikovito voli reći – kao o majci svih drugih župa. U ostalo i tako pjeva i jedan od najpoznatijih ovdašnjih bećaraca: o Vidoši župo najstarija, tebe čuva i štiti blažena Marija.

Nažalost na samom početku 19. stoljeća u požaru je izgorio župni stan a s njim i sve matice, pa je teško sa sigurnošću bilo što reći. Što više u vezi s tim postoji sasvim oprečna mišljenja. No, neke činjenice se jednostavno ne mogu osporiti. Naime, u ovoj je župi podignuta najstarija crkva u cijelom livanjskom kraju od turskog osvajanja. Dakle, prva u četiri stotine godine kada su ujaci kao u ostalom po većem dijelu Bosne, živjeli poprilično nomadski i slavili mise na prijenosnim oltarima po skrovitim mjestima i zaklonjenim šumarcima, kojekakvim kućicama i pojatama, a vrlo često i pod vedrim nebom.

Zanimljivo je da je svoje biskupovanje upravo tu, u novo sagrađenoj kućici započeo znameniti bosanski franjevac, inače Fojničanin, fra Augustin Miletić (1763. – 1831.). Volja Božja bila je da u vidoškoj župi i umre nepuna tri desetljeća kasnije, tijekom podjeljivanja sakramenta svete potvrde. Još jedan istaknuti franjevac toga vremena, tadašnji vidoški župnik fra Lovro Karaula (1800 – 1875) najprije će tu kućicu preurediti u crkveni prostor (kasnije će od nje napraviti i prvu vidošku školu), a potom će izvaditi svu potrebnu dokumentaciju za izgradnju današnje crkve, dozvole za izgradnju su isposlovane u trenutku kada je dobro poljuljana nekad nevjerojatno silno i strašno carstvo i kada je Porta sve fleksibilnija i tolerantnija prema zapadnoj vjeri. Svejedno zbunjuje podatak da veliki vezir po sultanovu narađanju šalje inženjera da izvidi lokaciju, i da on to čini, prema vlastitom svjedočanstvu, po velikom snijegu i bez ikakve naknade niti potraživanja za svoj trud. Trebalo je još tri godine, 660 dukata, stotine i stotine isklesanih komada žestaca i sam bog zna koliko strpljivosti ljubavi da se sagradi crkva koja svojom izvanjskom ljepotom i skladom i danas zaokuplja pažnju i pozornost.

Kad je već govor o povijesti, potrebno je barem nešto kazati i o samom imenu Vidoši. Zanimljivo je da se ovaj naziv uopće ne koristi faktički do početka 19. stoljeća. Radinčić je naziv koji podrazumijeva isti prostor, a koji se koristio ranije. Zašto je došlo do promjene imena, opet se pouzdano ne zna. Teško je povjerovati u legendu kako je bila strašna kuga i kako je preživio neki Vid pa je po njemu Radinčić preimenovao u Vidoše. Puno je vjerojatnije da je naziv odatle što je izvjesna udovica Vidošević poklonila zemljište za izgradnju kapele. Uostalom sam fra Lovro eksplicitno odgovara da je naziv Vidoši od prezimena Vidošević.

Crtica iz prošlosti. Nakon ovog letimičnog kopanja po povijesti, skoknut ćemo malo i u bližu prošlost gdje su također Vidoši također ispričali štokavskih priča i pričica. Mnoge od njih su sasvim obične jer su običajne i za druge krajeve. Takva je priča o tome kako su ljudi nekad iz najudaljenijih sela dolazili pješice na ponoćku po velikom snijegu i snažnom vjetru i potom se vraćali kući, i sve su to činili s pjesmom. Ili o tome kako se nekad igralo, pjevalo, zagledalo i ašikovalo. Osim ovih veselih priča, ovo je mjesto nažalost ispričalo i neke misteriozne i strašne. Takva je ona o čovjeku koji je jednoga prijepodneva naprosto nestao. Ili ona o djevojčici koja je prije dvadesetak godina kao i svako drugo jutro otišla u školu ali se toga dana nije vratila kući što se doista zbilo i u jednom i u drugom slučaju, nije se saznalo. Ostaci prvoga su na kakvu – takvu radost i utjehu obitelji, prije dvije godine pronađeni zakopani negdje u šumi podno Tušnice, a zatim prije nekoliko mjeseci ukopani na centralom vidoškom groblju pomalo neobičnog imena Zeleno; djevojčicu nažalost više nikad nitko nije vido.

dom_vidosiNo, posebnu su priču o ovom mjestu i njegovim stanovnicima ispričala događanja nakon II. svjetskog rata. Ideologije su razdvojile suseljane, susjede, prijatelje i rođake, a na suprotnim stranama znali su se naći obitelji i ukućani. Nemali broj filmova naše domaće poslijeratne kinematografije, između ostalog, bavi se i ovom tematikom tako da su im, barem na prvi dojam, Vidoši mogli poslužiti kao odlična platforma. No, u Vidošima nije sve baš kao u filmovima gdje se ova vrlo složena problematika najčešće prezentira kao u onoj famoznoj basni o vuku i janjetu u kojoj janje mora stradati jer muti vuku vodu iako pije na rijeci niže od njega. U tim filmskim pričama poznata basna ima i dodatak pa se janje preobrazilo u vuka, a vuk postao žrtvom. Kao što napisah, ovdje nije bilo sve filmski (ne)stvarno. Naravno da ni ovdje nisu svi, osobito u početku, uviđali da čovjek više vrijedi od bilo kakve ideologije i političkog opredjeljenja: suprotstavljanja su bila realna. Činjenica da je u selu pitomog imena Dobro osnovana Prva dalmatinska narodnooslobodilačka udarna brigada pridonijela je da se upravo u njemu nađe znatan broj tom režimu podobnih. Ako se tomu doda i to da je prvi dom kulture u BiH napravljen upravo u Vidošima davne 1949. godine, stvari su još malo jasnije.

Zadružni dom priča je za sebe. To je prostor koji je prvi u cijelom livanjskom kraju imao struju (Vidoši su imali struju prije grada Livna). Prvo kino je bilo također u vidoškom domu gdje su od početka 50-ih godina projicirani filmovi (danas nema kina ni u Livnu!). U kinodvorani su izvođenje predstave i organizirane igranke tako da su i najveće zvijezde ondašnje estrade poput Miše Kovača, Kiće Slabinca, Zdravka Čolića, Meri Cetinić ili Doris Dragović, kako i brojni popularni bendovi poput Bijelog dugmeta, Novih fosila, Srebrnih Krila ili Korni grupe gostovali – danas to doista nevjerojatno zvuči – u Vidošima. U domu su se čitale novine, posuđivale knjige, igrao šah, a pred kraj 50-ih i bilijar. Dom i kultura bili su sinonimi.

Priča o domu i struji povlači za sobom jednu drugu priču: priču o rudniku Tušnica. Potencijal i rudno bogatstvo ovoga kraja prepoznale su austrougarske vlasti koje su, za svoga relativno kratkog upravljanja Bosnom, uozbiljile i oživjele industriju cijele zemlje. Otvoren koncem 19. stoljeća, pravi je procvat doživio početkom druge polovice minulog stoljeća kada je broj uposlenih iznosio više od 600 ljudi. Struja je iz ovog rudnika dovedena i u vidoški dom kao i u sam grad Livno. Već prvih godina nakon rata u neposrednoj blizini rudnika formirano je (rudarsko)naselje koje je u sebi uključivalo ponešto od urbanog načina života. Kolonija, kako su inače ovdje zvali to naselje imalo je gostionicu, menzu, mesnicu, prodavaonicu, brijačnicu, ambulantu i školu. Prvi televizor upaljen je u Koloniji. Danas je rudnik pred zatvaranjem, od nekadašnje Kolonije ostale su tek ruševine i propale zgrade, a dom je ne samo jezovito pust i prazan nego pravo ruglo. Naprosto ne možemo se zapitati zašto su ovakve zgrade (a nekad su to bila vrela kulture) zapuštene? I kad zapravo nemate nikakav odgovor, zar vam ne bude neprijatno?

Crtice sadašnjosti. Iako je mračni Heraklit davno predočio da se stvari i događanja neprestano mijenjaju i da sve teče, prava je istina da je puno lakše o današnjoj situaciji govoriti osvrćući se na ono iz prošlosti, naravno pritom prihvaćajući činjenicu da je ponekad gotovo nemoguće povezati ovo danas s onim nekad. Livanjsko polje i obilje dobrih pašnjaka idealan su prirodni ambijent za uzgoj stoke. Stoga ne čudi da su se ljudi ovdje, čini se oduvijek, bavili ovom primarnom djelatnošću. Nekad je u cijelom kraju, pričaju mještani , sve vrvjelo od stabala, blaga i čobana. Nažalost i to se dobrano promijenilo. Tako se i u selima vidoške župe svake godine smanjuje broj onih koji drže krave, a ovaca gotovo da i nema. No, još uvijek ima dovoljno da se proizvede vrlo cijenjeni i izrazito ukusni tvrdi sir, daleko najpoznatiji livanjski brand, kojeg se može naći na Megdanu, dakle i u vidoškoj župi. A ništa manje kvalitetan nije ni livanjski med. I u Glavicama i u Vidošima i u Dobrom, i u Zagoričanima, i u Potkraju i na Megdanu ima onih koji se, opet prirodi zahvaljujući, već više desetljeća bave pčelarstvom.

skolaVrijedne domaćice beru što im je priroda poklonila. U više- manje svakoj kući vidoške župe možete se okrijepiti domaćim čajem od šipurine koje, čini mi se, nigdje nema kao ovdje. Ako ste baš bolesni, naći će se domaće medovače. A za što brži oporavak, osim sirom, srdačni domaćini počastit će vas i pršutom, ništa manje reprezentativnom delikatesom cjelokupnog podneblja. Nakon svega toga žeđ je najlakše utažiti hladnom vodom Sturbe koja izvire u podnožju brijega na kojem je sagrađena vidoška (Gospina) crkva. U ovoj neobično hladnoj rijeci može se uloviti dobre pastrve, a nekad se na njoj i žito mljelo; danas, kako napisa jedan profesor iz Vidoša, voda besposleno teče.
Što rade djeca, a što mladi ove župe? Tko zna koliko će još dugo opstati četverogodišnje škole na Megdanu i u Dobrom jer je učenika već sada premalo. Nešto je bolja situacija sa Zagoričanima, a relativno dobra u Smričanima i Vidošima iako je i tu daleko od idealnog. Oni koji se dalje školuju, uglavnom studiraju u obližnjem Splitu. Dosta ih je i u Mostaru, ponetko u Zagrebu, a samo rijetki završe u Sarajevu. Ima i onih koji na livanjskom fakultetu (valjda filijala mostarskog Sveučilišta) svršuju svoje nauke.

jezerac_2010Prošlo je vrijeme prvomajskih sletova i atletike koja se organizirala ispred doma kulture, pa je smisleno zapitati se što danas rade zaljubljenici u igru. Iako udaljenost od grada i nije (pre)velika, ali valjda zbog poprilično loših prometnih veza s njima, relativno je mali broj djece koja se, uvjetno rečeno profesionalno bave sportom. Naravno dominantan je izbor nogomet. Mada se ovaj sport u Livnu počeo igrati tek po završetku II. svjetskog rata, vrlo brzo postao je najpopularniji i najrasprostranjeniji. U vidoškoj župi osnovana su čak tri kluba: tušnički Rudar, Jedinstvo koje je okupljalo uglavnom igrače iz Dobrog i Zagoričan, te najčuveniji Seljak za koji su igrali pretežno Lopatičani i koji će se vremenom preoblikovati u malonogometni klub i, kao takav, ostvariti iznimne rezultate (prvak bivše države i trećeplasirana europska ekipa). Treba reći kako ni ovdje gotovo da nema, za sela tipičnog, igranja nogometa po livadama. Iznimka su pojedini turniri koji se organiziraju uglavnom pred velike blagdane. A vidoški pred Gospoj'nu vjerojatno je najpoznatiji. I to ne zbog najkvalitetnijeg umijeća igranja niti zbog najboljeg terena nego isključivo zbog plemenitog motiva zbog kojeg se i rodila ideja da se ovaj turnir organizira. Naime, na turniru nastupa po ekipa iz svakog sela župe. Svake se godine drugo selo pobrine za organizaciju, a sav se prihod podijeli osobama s posebnim potrebama. Turnir sad već ima šestogodišnju tradiciju a organizatori i svi koji sudjeluju, a sudjeluju direktno i neposredno svi župljani, doista mogu biti ponosni. Tim više što je poslovično kazano kriza i što je u društvu općenito sve manje dokaza koji demantiraju onu famoznu Hobbesovu rečenicu (ujedno i latinsku poslovicu) homo homini lupus o međusobnoj udaljenosti ljudi, a pogotovo što je u Vidošima znatan broj onih s posebnim potrebama. Vjerojatno je to slučaj i s ostalim župama ovoga kraj, a u gradu nažalost još nema centra koji skrbi o takvim ljudima. Na pitanje potrebe nečeg takvog trebali bi odgovoriti ljudi koji su na vlasti već duži niz godina. No puno je veće i teže pitanje njihove odgovornosti zašto Livno ne samo da tapka u mjestu nego poput raka ide natrag.

I ranije je neimaština i besparica tjerala ljude da idu u bijeli svijet. Šezdesetih je bilo zapravo puno teže dobiti pasoš nego otići u Njemačku i naći posao. Tada su i mnogi uposleni ostavljali svoj posao i pošli u bolje, u svoju obećanu zemlju. Danas je lako doći do putovnice, ali je gotovo nemoguće do papira i poštena posla. Teške su noći mnogih Livanjaka, a tako i vidoških župljana, koji se, iako umorni od napornih poslova, često bude u strahu jer su na crno tamo negdje daleko u tuđini.

Prvi livanjski gastarbajteri u svome kraju uživaju u izuzetnoj klimi i bogatim njemačkim penzijama. No, od tih mirovina uglavnom žive njihova djeca. Tako je to danas, a kako će biti sutra možda je bolje ne pokušavati dati odgovor. Ono što je sigurno jest da ljudi vole svoj kraj, koji ne ostavlja ravnodušnim ni one koji su ovdje u prolazu. Jednom kad prođete selom Potok i kad bukvalno u svakoj kući čujete žubor potoka koji kroz selo protječe, poželite opet doći duši da mir nađete. Što će tek reći za Krivića Gaj, desetak kuća udaljenih od drugih sela i zavučenih (duboko) u šumu podno planine Tušnice? Dovoljno je pogledati u živahnoga i pričljivoga devedesetdevetogodišnjeg Mirka Krivića pa da shvatite: ovdje se čovjeku doista živi. S druge strane tužno je otići u Dolu gdje vidite ruševne kuće izgrađene od neuništivog livanjskog žestaca i gdje uglavnom susrećete starce, a gdje se dječji glas i igra čuju samo o praznicima.

kud_rudine_2012Ljudi vole svoju crkvu. Kada ju je fra Lovro davne 1856. blagoslovio, u dirljivoj propovijedi govorio je kako se sad livanjski puk tu u Vidošima može moliti i kako više ne mora hrliti u Sinj i Dalmaciju da Gospu časti. Tamo doduše ne moraju ići moliti, ali za kruh zaraditi nažalost moraju. O Velikoj Gospi sav se kraj ovdje slije, a mnogi dođu iz daleka. Do podne nekoliko tisuća ljudi oko crkve, popodne se opet svi skupe uz Sturbu, na čaeru i vašaru, na pravom seoskom derneku. Slavlju i fešti nikad kraja. Nečudi se što KUD Rudine, iako tek tri godine postoji, broji više stotina članova. Oni uspijevaju da ono lijepo iz prošlosti barem na kratko ožive i u sadašnjosti. Osim u župnoj crkvi, svake se nedjelje slavi sveta misa i u područnoj crkvi u Zagoričanima koja je sagrađena sredinom 80-ih, a posvećena Leopoldu Bogdanu Mandiću. Nekad su bile mise i na dva groblja: na Megdanu i u groblju Smričani – Potok.

Uz napomenu da nije dovoljno tek pročitati napisano o nečemu te da je potrebno doći i vidjeti je puno ljepše i znatno više govori svaki kraj sam o sebi negoli što ga čovjek dočara ma koliko brižno i pažljivo posložio mozaik vlastitih saznanja i osjećaja, priču o vidoškoj župi, o njezinoj povijesti i njezinoj sadašnjosti, o sadašnjosti ovoga bogomdanog kraja, koja je, baš kao i drugdje po našoj dragoj Bosni, razapeta između toplih sjećanja na njezinu prošlost i ne baš ugodnih strepnji za budućnost, mogli bismo završiti parafrazirajuću zabilješku velikoga hrvatskog pjesnika i pisca Vladimira Nazora: što sve (kakvo blago) neiskorišteno, pa i zapušteno leži u dubinama ovoga kraja i ovih ljudi, baš kao i u tušničkom rudniku. I ne samo u dubinama nego i na površini, rekao bih.

Izvor: svjetlorijeci