Arhiva iz Domovinskog rata

zagoricani.com — 4. veljače 2008.

Objavljeno u Večernjem listu u petak 28. kolovoza 1992. godine

Doći do momaka iz 3. voda 1. satnije 4. bojne, popularnih "kockara", nije lako. Premda je do njihova položaja probijen put. Treba vam za to ili jak automobil ili dobra kondicija – ne uspije li motor svladati velike uzbrdice. "Imaš li novca?" prvo je što će vas upitati "kockari" kad dođete k njima. Dakako, Cicin, Micika, Zelin, ćećo, Kuba, Pere, Damo, Japan, Šantin, Pipa, Ful, Joca ne kockaju samo zabave radi. Povezuju ugodno s korisnim: uživaju u 'čerupanju' i ne dolaze u napast da prilegnu i zaborave na budnost. A prileći, hvala Bogu, imaju gdje. U šumarku ispod položaja sagradili su brvnaru, donijeli krevete, peć, televizor, radio, stolice, stol...

– Kad se zakartamo, ne bismo ti mi ustali od stola ni kad bi nam četnici došli na položaje. Pogotovu ako je ulog velik – kaže Pipa, najduhovitiji "kockar", koji bi svojim dosjetkama nasmijao i mrtvaca.

Prije no što su sagradili brvnaru, "kockari" su boravili u šatorima, smrzavali se u hladnim noćima, probadali se laktima stiješnjeni kao sardine, gazili jedan drugog ustajući i odlazeći na stražu.

– Bogami, tri smo mjeseca pjevali "samo je nebo iznad nas", a kad nam je dopizdilo, naručili daske i, evo, sad imamo krov – ponosan je Zelin na djelo ruku kockarskih.

Boraveći u toj kući, čovjek bi vrlo lako stekao dojam da nije na prvoj borbenoj liniji. Prije bi pomislio da se nalazi u planinarskoj kući dobro opskrbljenoj vodom, suhom hranom, kavom, cigaretama, sokovima, pa čak i pivom. Naravno, kavu i pivo kupuju sami. Goste velikodušno časte svime što imaju, osim novcem – to možete dobiti jedino na kartama, ali je bolje ne pokušavati. Dobiti ih na kocki jednako je teško kao i prići nenajavljen njihovim položajima. Znaju to i kupreški četnici, ali im vrag ipak ne da mira. Ponekad, pod okriljem mraka i šume, pokušaju se provući mimo položaja zagoričkih "kockara", no brzo ih vrati vatra teških mitraljeza.

– Odnedavno, poslije jedne pucnjave, počelo nešto zaudarat' dolje iz šume. Bit će da je neki čedo dobio što je zaslužio – kaže ćećo, a Pipa se, ne mogavši izdržati, našali:

– Ma, govorio sam ja ovim našima da ne pucaju, da se lipo dogovorimo s ljudima (četnicima), ali džaba, ne htjedoše slušat'.

Upitate li kockare za vatreno krštenje, svi će u glas najprije spomenuti bitku za čelebić, selo na zapadnom dijelu livanjske fronte, koje je zajedno s Rujanima štit pred nasrtajima srpskoga agresora iz smjera Bosanskog Grahova. Pred žestokim udarima srpskoga topništva i nadiranjem tenkova 23. travnja o. g. popustila je bila obrana čelebića, a time i cijela zapadna obrambena linija Livna. Tamošnji branitelji, mještani, do tada nisu imali nikakva ratnog iskustva, kao uostalom ni većina Livnjaka. Tenkovi i srpsko pješaštvo prodrli su u selo, opasnost je zaprijetila i gradu. Nastala je panika, trebalo je nešto učiniti. Dovesti svježe snage, dobrovoljce, koji će ponajprije svojom hrabrošću spasiti i čelebić i Livno. Među njima su bili i "kockari". Ušli su noću u selo, do tada im potpuno nepoznato, i očistili ga. Na strani HVO-a bilo je žrtava, među "kockarima" nije. To im je bio prvi susret s neprijateljem, koji – potučen do nogu – sada Livno tuče izdaleka. A i to samo povremeno, jer im hrvatski topnici odgovore brzo i precizno.

Bitka za čelebić "kockarima" puno znači. Položili su tada prvi veliki ispit, prevladali strah, podigli moral. Bila je to kruna priprema za obranu od srpske agresije. A počeli su, kako oni kažu, raditi vrlo rano. Među prvima u livanjskoj općini organizirali su seoske straže, nabavili oružje (najveći dio kupili su vlastitim novcem), pripremili civilnu zaštitu... Niti jedan od njih nije dobio poziv za mobilizaciju, svi su se dobrovoljno uključili u postrojbe HVO-a. Spominju to s užitkom i s istim onim žarom kao kad se šale na račun susjeda Tomislavgrađana:

– Kad su izgubili Kupres, oni su ti pjevali "Vraćam se tebi, Tomislave grade" – smije se Cicin, a neizbježni Pipa domeće:

– Kad tomislavgradski minobacačlije prebace cilj, oni minobacaèč vraćaju malo unatrag, a kad podbace, guraju ih naprid!

Kockarima šale ne manjka, ali ni odlučnosti da skupa s Tomislavgrađanima, Prozoranima, Ramcima vrate Kupres. Gledaju ga svaki dan i oštre zube: "Teško će čedo prezimit' kuprešku zimu, malo je toga imao za pljačku, a bogami ni mi mu ne damo mira". Od momaka nenaviklih na ubijanje i krv izrasli su u pravu vojsku, dobro organiziranu i odlučnu da obrani svoje domove. Zapitate li ih kad će sve ovo svršiti, pogledat će na sat i kroza smijeh reći: – U petak!

Žarko Ivković

Izvor: Vecernji List
www.vecernji.hr