Demografska slika Zagoričana 2025/26.
Božić je vrijeme kada se obitelj okuplja, kada se vraćaju oni koji su daleko i kada se barem na trenutak čini da nas ima više nego inače. Upravo je zato Božić možda i najbolje vrijeme da zastanemo i pogledamo demografsku sliku našega sela.
Prema podacima koje je naš župnik prikupio prilikom blagoslova obitelji za Božić 2025. godine, u Zagoričanima je bilo:
98 domaćinstava
406 članova domaćinstava
248 osoba u župi
158 osoba u inozemstvu
206 zaposlenih
84 umirovljenika
11 predškolske djece
22 učenika osnovne škole
21 učenik srednje škole
20 studenata
Brojke na prvi pogled možda i ne izgledaju tako loše. Ukupan broj članova domaćinstava, u odnosu na prije deset godina, nije se drastično smanjio. Tada, 2016. godine, bilo je:
424 člana domaćinstava
148 zaposlenih
89 umirovljenika.
Ali kada te brojke pogledamo malo pažljivije, otkrivamo ono što bi nas trebalo zabrinuti.
Najveća promjena vidi se upravo među djecom.
Godine 2016. Zagoričani su imali:
17 predškolske djece
38 učenika osnovne škole
33 učenika srednje škole,
a 2025. godine:
11 predškolske djece
22 učenika osnovne škole
21 učenika srednje škole.
To nije samo statistika. To je slika sela koje stari.
Zagoričani još uvijek imaju više od četiri stotine članova domaćinstava, ali djece je sve manje. Zbog toga je, nažalost, zatvorena i naša škola. A selo bez djece nije isto selo. Nema dječje graje, nema trčanja školskim dvorištem, nema povratka djece iz škole, nema onoga žamora koji je nekada bio sasvim prirodan i koji se jednostavno podrazumijevao. Kuće još stoje, putevi su isti, njive i livade su tu, ali nešto ipak nedostaje – život.
I onda se čovjek mora zapitati: Koliko bi nas danas bilo da nije bilo tolikog iseljavanja?
Prije desetak godina, dok sam još imao mogućnost i vremena za takvo istraživanje, pokušao sam utvrditi koliko je Zagoričanaca iselilo samo u Republiku Hrvatsku. Prema tada prikupljenim podatcima, u R Hrvatskoj je živjelo više od 150 muškaraca rođenih u Zagoričanima. Najstariji među njima bio je rođen 1925., a najmlađi 1986. godine. Kada čovjek pogleda te podatke, teško je ne zapitati se: koliko bi danas bilo njihove djece i unučadi da su njihove obitelji ostale u Zagoričanima? Koliko bi nas tada bilo?
Ali postoji i drugo pitanje na koje nije lako odgovoriti:
Da su svi ostali – gdje bi svi živjeli i od čega bi živjeli?
Jer nije dovoljno samo reći da je iseljavanje bilo loše. Ljudi su odlazili tražeći posao, sigurnost i bolje uvjete za život. Mnogi su otišli jer ovdje nisu vidjeli dovoljno sigurnu budućnost za sebe i svoju djecu. Njihove odluke treba razumjeti, a ne osuđivati.
Ipak, cijena je velika. Ostali su prazni ili poluprazni domovi, sve manje djece, ugašena škola i selo koje polako gubi ono najvrjednije – život koji se prenosi s koljena na koljeno.
Zagoričani nisu samo kuće, zemljište, crkva, groblje i putevi kojima svakodnevno prolazimo. Zagoričani su ljudi; oni koji su ovdje ostali, oni koji su otišli, ali i oni koji se vraćaju. Zagoričani su naši roditelji i djedovi, naša djeca i unuci, naše uspomene i naše korijenje.
Zato nije najvažnije pitanje koliko nas ima danas. Važnije je pitanje:
Hoće li nas biti sutra?
Hoće li se za dvadeset ili trideset godina u Zagoričanima čuti dječji glas ili će u njima ostati tek poneki ostarjeli bračni par ili samac koji će čuvati obiteljsko „ognjišće“ i čekati da mu netko navrati, da ima s kime „rič dvi“ progovoriti?
Hoće li za Božić dolaziti naša djeca kao što se vraćamo mi odseljeni.
Hoće li naše selo i tada biti mjesto u kojem se živi, a ne samo mjesto u kojem se nekada živjelo?
Možda još nije kasno. Jer dok god se u Zagoričanima rodi dijete, dok god se obnovi neka kuća, dok god se netko vrati i odluči ostati, dok god postoji čovjek koji ovo selo voli i čuva uspomenu na njega – Zagoričani žive.
A na nama je da učinimo sve što možemo da tako i ostane.
Upravo zato posebno raduje činjenica da je ekipa mlađih ljudi pokrenula projekt obnove zgrade naše osnovne škole. Škola više neće biti samo podsjetnik na vrijeme kada se iz nje čula dječja graja. Uređena zgrada trebala bi ponovno postati mjesto susreta, okupljanja i druženja – mjesto koje će povezivati one koji danas žive u Zagoričanima s onima koji su odselili, ali se vraćaju za Božić, Uskrs, Veliku Gospu ili drugim prigodama na svoja obiteljska imanja, u kuće i na ognjišta iz kojih su potekli oni ili njihovi preci.
Možda upravo u tome treba tražiti nadu.
Jer selo se ne čuva samo tako da čuvamo kuće, zemljište i uspomene. Selo se čuva tako da čuvamo ljude, njihove veze i osjećaj pripadnosti.
A možda će se jednoga dana, ponovno otvorenim vratima naše škole, začuti dječji smijeh.
I tada ćemo znati da Zagoričani nisu postali samo lijepa uspomena – nego su ponovno postali život.