Djed Jozo i bik Garonja nadmudrili kupreške partizane (četnike)
Ovu priču mi je ispričala moja pokojna majka Tereza Šimić, rođena 1927.godine u livanjskom selu Zagoričani. Njezin otac Jozo Krišto i majka Zumbulka Krišto, rođena Mihaljević iz Zagoričana imali su šest kćeriju i jednog sina. Kćeri Ivka i Ruža udale su se na Drinovu Među, Ana i Cuna u Zagoričane, Milka i moja mama u Galečić, a sin jedinac Mate, nestao u Drugom svjetskom ratu kao pripadnik Hrvatskih oružanih snaga.
Drugi svjetski rat je svršio, četnici i partizani su uz pomoć saveznika porobili Hrvatsku i hrvatski narod i nad Hrvatima učinili zločin pobivši nakon rata stotine tisuća predanih i razoružanih hrvatskih vojnika i civila na bleiburškome polju i Križnom putu.
Ovako je pričala moja mama:
Prokleti rat je svršio. Proljeće 1946.godine.
Partizani (četnici) "love" i ubijaju, po njima, narodne neprijatelje, zvane kamišare ili zeleni kadar i njihove suradnike, ljude koji se nisu mirili s ovakvom okupacijom. Partizansko-četničke jedinice često su odlazile u pljačku biranih Hrvata, po njima okupatorskih suradnika, ali i onih čiji je netko iz obitelji po njima bio u neprijateljskoj vojsci. To su im seoski doušnici dojavljivljali.
Tako jedne prilike, dok smo mi pastiri iz Zagoričana čuvali stoku po Kruzima, visoravan iznad sela Zagoričana na Borovoj Glavi, naišla je skupina od deset naoružanih muškaraca i rekli su nam da su oni partizani s Kupresa i da su došli po goveda koja trebaju za potrebe narodne vojske. Od doušnika su doznali da je cijelo selo, mjesno zvano Krištino selo, Zagoričani bilo na strani, po njima, neprijateljske vojske.
Odvojili su goveda koja su htjeli i koliko su htjeli po svom izboru. Mi smo se međusobno gledali, stskali i potiho jecali. Kada su uzeli svoje s ostatkom stoke krenuli smo plačući u selo. U selu muk i tišina. Mještane je bilo strah reći bilo što jer je osveta bila brutalna i krvava.
- Vidjela sam da su četnici (partizani) među petnaest goveda odveli i našeg bika Garonju. A taj naš bik je bio ponos ne samo obitelji Joze Krište, nego i čitavog sela.
Dani su prolazili, život je tekao dalje. Ljudi su morali ići za poslom na konjima ili pješice. Pojedinci iz Zagoričana išli bi u Bugojno na stočni sajam kupiti kravu, jer su u Bugojnu krave bile jeftinije nego u Livnu. Kupovali su i sepete i pletene košare za svoje potrebe ili za prodaju, tu su kupovali i opanke i bate. Tako putujući ljudi iz Zagoričana su, uz put oko sela Malovana (sela između Šujice i Kupresa), vidjeli na paši goveda i među njima našeg bika Garonju. Ocu Jozi povjerljivo na uho rekli: "Vidjeli smo ti u Malovanu bika Garonju kako pase s dugim govedima.
Otac je na to odmahivao rukom, nije "vjerovao", šutio je, a u sebi, kao iskusni ratnik, austrougarski vojnik koji je prošao i preživio Galiciju, kovao plan, koji nije smio nikome reći, kako otići po Garonju. Kada je donio odluku, rekao je samo svojoj ženi i bratiću Jaki, sinu brata Šimuna. Upozorio ih je da to ne smiju nikomu reći i da međusobno o tome ne pričaju. Njegov brat Šimun također je bio austrougarski vojnik i ratovao u Galiciji iz koje se nije vratio. Svi ostali ukućani su mislili kako je Jozo otišao u Sinj po rakiju.
Bio je svibanj 1946.godine i otac Jozo se sam uputio po bika Garonju, pješice, hrabro i odlučno, preko Kruga, Borove Glave, ispod Cincara i Malovana, spustio se blizu sela Gornjeg i Donjeg Malovana i promatrao goveda kako pasu. Šuljao se oprezno što bliže govedima i primijetio Garonju. Odluka je bila jasno i glasno zavikati "Garonja" pa što Bog da, i Tako nekoliko puta u razmacima vraćajući se natrag, krijući se iza žbunja, ali ne zastajkujući.
Kada je Garonja čuo glas oca Joze, krenuo je odmah prema njemu. Otac ga nije smio čekati, bježao je pred njim, a Garonja je išao za njegovim glasom.
kad je otac već bio u šumi ispod Cincara i kada se uvjerio da nema potjere, pokazao se Garonji. A Garonja, po očevoj priči, kao da je znao o čemu je riječ.
Noć ih je uhvatila u šumi pod Cincarom pa su sljedeće jutro sačekali u šumi dok na Kruge ne izađu pastiri sa zagoričanskim govedima. Na Kruzima, po dogovoru kao pastir s govedima bio je bratić Jako i tako se Garonja priključio ostalim govedima. Otac Jozo je produžio za Livno i obilaznim putom preko sela Drinove Međe, Vidoša, Dobroga vratio se kući u Zagoričane s torbom i u njoj nekoliko litara rakije i nekoliko kilograma duhana, što je usput kupio, kao da je bio u Sinju.
U svakom selu kroz koje je prolazio bi svratio kod nekog prijatelja i pričao kako je bio u Sinju. U slučaju potrage i potjere za Garonjom, morao je biti uvjerljiv kako je bio u Sinju i kako se Garonja sam vratio kući. Za Garonjom nije bilo ni potrage ni potjere jer novim "vlasnicima" vjerojatno nije ni palo na pamet da ga traže, jer kako je došao, tako i otišao.
Kako je Garonja došao u Malovan, znaju partizani (četnici) koji su ga ukrali i odveli novom "vlasniku" koji s ukradenim Garonjom nije imao sreće. Sreću je imao moj otac Jozo čiji je glas Garonja upamtio u njemu osjećao zaštitu i sigurnost i za tim glasom se vratio u svoju štalui svojemu vlasniku Jozi u selo Zagoričane.
Po sjećanju moje mame, Garonja je u starijim godinama uginuo prirodnom smrti. Djed Jozo i njegov sinovac Jako umrli su ne dočekavši kraj mrske vlasti. Mama je doživjela Domovinski rat i raspad Jugoslavije.
Autor: Jure Šimić - Naša ognjišta, godina LIV, broj 5