I njemu je Božić
Svim na zemlji mir, veselje,
Budi polag Božje volje.
To sad nebo navješćuje
I glas s neba potvrđuje.
Slušajući mile tonove sa radia , on je sidio na kauču , pokriven starom dekom , te je promatrao kako vatra gori u šporetu, oslobađajući dim i toplinu. Usamljen, sidio je u tišini te se počeo gubiti u mislima. Sićao se mnogih badnjih večeri svoga ditinjstva i mladosti, kada je u obiteljskom domu sa svojim roditeljima i braćom dočekivao Božić. Prisitio se svih onih borova što su ih dica kitila, nakon što ih je otac donio iz šume, sitio se osmjeha koji bi ozarili lica kada bi se pod borom našle suve smokve i lišnjaci za dicu. Sićao se i slame u sidatijoj sobi i ganjku i skake i vriske. Jer bilo je to jedno drugo vrime, kada su se ljudi zadovoljavali sa malim, te kada je unatoč surovosti života zračila toplina i ljubav. Kao da je svaka kap znoja skrivala ključ za jedan osmjeh, koji je došao kada bi opet svi se našli na okupu. Baš kao i on sada, uz vatru . Ali i ta vatra je nekako jače grijala, dok su se uz nju čuo smij i veselje, priče iz davnina ali i događaji iz toga dana, a ni pisma nije bila ritka. Posebno na badnju veče, kada bi svi radosno zapivali i onda u pismi krenuli na ponoćku.
A sada je tišina, potpuni muk. Samo zvukovi zalutali iz davnih uspomena što mu se motaju po glavi te pucketanje plamtećeg drva. Daleko je mladost iza njega, a kolo sreće života na kraju ga dovelo ovamo, potpuno zaboravljenog od svita. Uzalud se pitao zbog čega je to završilo tako. Da li zbog onih vremena burnih što je proživio. Poput broda što bez kormilara plovi vodio ga život te ostavio na još jednoj hridi života. Upravo na onoj sa koje nema više povratka, nema više pisme i bratskog smija, nema više …... Samo vatra iz šporeta i tišina.
Život ide dalje, reklo bi se, ali za njega je stao. Došao je pred zid, dalje više nema.Pogled mu je odlutao kroz prozor, vidio je svitla što su ukrašavala kuće u božićnom duhu. Kako li su lipo sjajile te lampice u svim mogućim bojama, dočaravajući svojim oblikom zvizde repatice, pahuljice sniga i ostale simbole božićne idile. Gledao je ljude kako užurbano prolaze pod njegovim prozorom, u skupim odjelima i haljinama prema crkvi, nadajući se kako će pronaći još mista za sisti na ponoćki ako dođu dovoljno rano. Prolazili su, jedan za drugim, a nitko se nije ni osvrnuo. Puno ih je prošlo, a nitko nije bio toga svjestan. Nitko nije ni slutio, kako ga iz onog zaboravljenog starog prozorčića, iz gotovo potpune tame promatraju stare oči, željne pažnje. Ali pažnje ne dobivaju. Zaboravljene su, neprimjetne.
Dolazi Božić, dan koji se provodi sa najmilijima, u ugodnom društvu. A on će ga dočekati sam, potpuno zaboravljen i napušten. Toliki su novci potrošeni kako bi ljudi uveselili poklonima jedni druge, kao da se slavi rasipnost, a ne rođenje sina Božjeg. Sami sebe varaju kako se trude učiniti drugima Božić lipši, zapravo ga čine lipšim samima sebi. A što je sa Božjom najmanjom braćom? Tko se za vrijeme Božića njih siti? Za ulipšati Božić ovoj usamljenoj duši ne treba potrošiti ništa, jer njegova skromnost daleko nadilazi potrebu za darivanjem. On ne očekuje ni zagrljaj, ni dodir, čak ni toplu riječ. Sve što želi je pogled. Jedan mali, kratki i izravni. čezne za time da barem jedan pogled od svih ovih ljudi što prolaze mu pod prozorom skrene prema njegovom prozoru, te se susretne sa njegovim očima. Da ga barem jedan pogled primijeti, pa da barem na sekundu uđe u nečije misli, njegovo postojanje dopre do nečije svijesti.
Nažalost, u svitu gdje jedino materijalno čini materijalno, i pogled je postao previše za one koji materijalno nemaju ništa.
Zar takvi ljude slave rođenje sina Božjeg?
Nisu li svi ovi ljudi koji danas slave Božić u raskoši poklona, ukrasa i šarenih svjetala zapravo prije stanovnici Betlehema, koji su pred njim zatvarali vrata, nego oni pastiri koji su se Isusu došli pokloniti? Prošlo je dvije tisuće godina i još nisu shvatili da pred Bogom veličinu ne čine raskoš i bogatstvo, nego veličina srca i skrb o najmanjima.
Pjesma se sa radija i dalje čula:
Anđeli se javili
Rajsku pjesmu slagali
Slava Bogu pjevali
A mir ljudma prosili……….
Crkvena zvona trgnula su ga iz razmišljanja. Počela je ponoćka, vani više nikoga nije bilo. Umorno je i tužno uzdahnuo. Njegova božićna želja nije ostvarena. I vatra je u šporetu već oslabila, od drveta je tek ostala žeravica, koja još povremeno lagano tinja, kao da svojim povremenim trzajima plamenim jezicima vapi za novim drvetom. Ali drvo ne dolazi te ona sve više slabi.
Njegovo je disanje postalo sve sporije, oči su se sklopile a glava je polako klonula. Tek trenutak kasnije više nije bilo ni vatre. Ugasila se. Zauvijek.