Je li tvoj Isus živ ili negdje položen?
Sa tvrdnjom da je Uskrs najveći kršćanski blagdan nisam se nikako kao dijete mogla složiti jer se kod nas Božić slavio puno svečanije i življe. Za Uskrs se velika važnost pridavala muci na Veliki petak i nošenju posvetilišća na blagoslov u crkvu pri čemu se obavezno moralo sve izvaditi iz košara da svi vide kakvo je čije jelo koje će se blagovati za doručak na Uskrs. A ne smije se zaboraviti ni bojanje jaja i potom natjecanje s njima na Uskrs da se vidi čije je jaje najtvrđe. Uz ovo svakako ide komentar starijih kako se u njihovo doba odvijala prava olimpijada s tim jajima dok nama to više ništa ne znači. Taj dan obavezno se zove rodbina da se čestita Uskrs i usput razmijene informacije šta ima novoga u selu. Naravno, te nedjelje se obavezno ide na misu, a u džep se stavi koje jaje ako bude tko od male djece na mise da ga se obraduje. Sve je to dobro i lijepo, ali… Kroz povijest i tradiciju kao da se izgubio prvotni značaj ovog dana…
Možda će glupo zvučati ovo pitanje, ali: ''Što mi zaista slavimo na Uskrs?'' Znam, reći ćete: ''Isusovo uskrsnuće!'' pa odmah postavljam i pitanje: ''A što to uskrsnuće znači?'' Pogledamo li kako doživljavamo dane Velikog tjedna, lako ćemo zamijetiti da su naše pobožnosti i liturgija zaokupljene Isusovom mukom, križem i smrću te kao da se zaustavljaju na Isusovu grobu. Isus je položen u njega, a znamo da je grob mjesto spomena na jedan prekinuti život. On je mjesto čuvanja uspomene na ono što je bilo. Na Isusov grobni otvor bilo je navaljen kamen i sve je trebalo završiti ondje. Znamo kako to biva s onima koji su u grobu. S vremena na vrijeme donesemo cvijeće, upalimo svijeće, pomolimo se, prisjetimo se nekog lijepog događaja proživljenog s tom osobom,… S takvom sličnom nakanom dolazi i Marija Magdalena na grob. Za nju je Isusovo tijelo u tami groba u koji ona želi zaviriti, želi se prisjetiti Svjetla koje je nekad živjelo ne vjerujući da će to svijetlo ikada više obasjati zemlju.
Marija dolazi i vidi odvaljen kamen. Ali to nije bio dovoljan dokaz da se povjeruje u uskrsnuće. Zašto? Kamen je bio odvaljen sa Isusova groba, ali je potrebno odvaliti kamen i sa Marijinih uspomena ispod kojih je Isus ostao pokopan u povojima i plahtama njenih ljudskih očekivanja i osobnih potreba. Da Marija još ne shvaća da je Isus uskrsnuo vidimo iz njenog zabrinutog govora kojim se obraća Petru i Ivanu: ''Uzeše Gospodina iz groba i ne znamo gdje ga staviše!'' Staviti negdje možemo samo mrtvog čovjeka ili stvar, ali ne i živu osobu. Isus za Mariju još uvijek nije živ, nego beživotan, položen negdje drugdje. Htjeli mi to priznati ili ne, Isus je često položen negdje i u našim životima. Možda na križ, na dragu sliku, u prikaz groba, u svetohranište, u neku našu osobnu molitvu, negdje gdje možemo doći i pokloniti mu se i obnoviti svoju uspomenu na njega.
Što Marija nije shvatila nakon dolaska na grob i što mi ne shvaćamo ni nakon dvije tisuće godine? Da je Isus živ, da živi s nama i u nama. Nije ovo neka pobožna fraza kojom svećenici žele okupiti oko sebe ljude da bi imali koristi od njih. Ne, to je istina koju nam donosi uskrsno jutro. Isusovim uskrsnućem nadvladano je svako zlo u konačnici, smrt nije kraj. Ona je samo milosni trenutak u kojem prelazimo u vječnost za koju smo stvoreni. Stoga se usuđujem reći da je Uskrs blagdan zbog kojeg bi se trebali radovati svi ljudi, a ne samo kršćani. Jer Isusovim uskrsnućem svima su otvorena vrata neba, bez obzira kojoj vjeri i naciji pripadali.
Na kraju ovog osvrta, želim još reći da nas Uskrs poziva da odbacimo svoj strah pred smrti, svoju sumnjičavost, uplašenost, tjeskobu zbog teških životnih uvjeta, … Današnje evanđelje nam svjedoči da je na mjestu na kojem se činilo da su sve nade pokopane, darovana Mariji i apostolima novost i radost života. Koji paradoks! Iz groba dolazi život! Ali, ukoliko i mi, poput Marije budemo tražili Isusa, na našim grobovima zadobit ćemo radost i smisao života. Ali! Imaš li hrabrosti poći tamo gdje si Isusa pokopao u zaborav pod teretom života???