Junaci Domovinskog rata
Dragi naši suseljani,
pred vama je jedna od priča iz trineste knjige biblioteke „Junaci Domovinskog rata“ autora Davora Runtića. To je prva priča, na koju sam naišao, koja je napisana o čoviku koji se istakao u Domovinskom ratu, a čije podrtlo je iz našeg sela. On je Davor Mihaljević sin Tome i Ivke r. Ivković koji su odselili u Vukovar (meni nepoznate godine). Did mu je Marko Mihaljević (Zuber) čija su braća: Perica (Škrapušini), Nikola (Rosini), Mirko (Čičini) i Srićko (Baćkušini).
Nadam se da će ova priča biti nadahnuće svima vama i da neće biti zadnja.
DAVOR MIHALJEVIć
(Vukovar - Mitnica)
Davor Mihaljević je hrvatskoj javnosti poznat zahvaljujući nesretnim okolnostima da mu je u konvoju za Vukovar podmetnuta ručna bomba, a onda su ga izvukli iz konvoja i zarobili pred Europskim promatračima.
No, mi se danas vraćamo u vrijeme kada je sve počelo i kada je Davor Mihaljević bio siguran da sve to ne može proći bez rata i općeg sraza različitih svjetova i civilizacija, a gdje smo se mi Hrvati našli na pragu kao najtvrđi bedem i predziđe.
Govorim Mihaljeviću da to nije samo te 1991. godine, već je to u ovom stoljeću treći put, a da ne spominjemo ranije sukobe s raznim osvajačima. Davor je rođen 1963. u Vukovaru i živio je na Mitnici u Ulici narodnih mučenika. Po zanimanju je građevinski limar.
Kao limar imao je priliku raditi u mnogim selima i mjestima i susretati se s raznim ljudima. Radio je u vukovarskom "Građevinaru". Radili su po trojica u skupini i zato mi kaže: "U radnoj skupini uz mene je jedan Srbin iz Borova Sela i jedan Hrvat iz Vukovara, no ja sam cijenio više onoga Srbina. Razgovarali smo o svemu otvoreno i ovaj Srbin bi rekao meni što misli, a isto tako i ja njemu. Hrvat je stalno šutio. Nikada da kaže jednu riječ o događajima kojih je napretek. Nakon referenduma o samostalnosti Hrvatske, kažem mu: "'E moj Mile, od sada si manjina', a on meni: 'E, neće to vaše još dugo'. Ovaj Hrvat gleda u zemlju i šuti. Ja sam dakle znao što Srbin misli, a ovaj moj Hrvat Josip Krnić se ne izjašnjava". Govori mi dalje o tome što se zbilo s onom dvojicom. Naravno, Srbin Mile Savić završio je u Borovu Selu. Davor kaže: "Tamo gdje mu je i mjesto". Hrvat Josip Krnić najprije traži od Merčepa dopuštenje da može otići nekim poslom na nekoliko dana iz Vukovara. Kasnije će se pridružiti četnicima i završava na drugoj strani, kako Davor kaže, "kao veliki četnik". Davor to komentira: "Prešao je na stranu svoje žene Kordunašice". Organizirano djelovanje Davor Mihaljević će imati od siječnja, od "afere Špegelj" i prijetnje Generalštaba Hrvatskoj.
Već tada na Davora i trojicu prijatelja u blizini partizanskog spomen parka "Dudik" otvorit će vatru oni kojima je na srcu jugovojska i velika Srbija. Tu su oni držali stražu, i naravno, na pucnjavu su uzvratili i dali do znanja da ovi neće proći. Pitam ga otkud im oružje, a on objašnjava da mu je brat u kolovozu 1990. otišao u Šimunsku, u policiju, i nekoliko dana prije "afere Špegelj" donosi im oružja. Imaju nekoliko pušaka, dva pištolja i dvanaest ručnih bombi. To što su imali značilo je za to vrijeme sigurnost. Davorov brat je predsjednik HDZ-a za grad Vukovar i on se za to brinuo. Kroz kuću im je, zahvaljujući bratu i HDZ-u, prodefiliralo mnogo ljudi.
Nakon događaja u Borovu Selu okupilo ih se već oko trideset, a imaju samo sedam pušaka, no kada se stražari, svatko ima nešto. Sredinom kolovoza na Mitnici se već formira bataljun, i to je već prava organizirana postrojba. Na punktu "Dudik", gdje je Davor, formirana je satnija, a na početku siječnja bilo ih je samo četvorica.........................
Punkt je najistočnija obrana Vukovara, posebice od vremena kada je pao Sotin. Prve okršaje imat će potkraj kolovoza, od kada se smjenjuju topnički i minobacački napadi, no pješačkog udara nema. To je tako na ovom smjeru obrane, iako se na više mjesta vode silovite borbe u Vukovaru i Borovu Naselju.
Na punkt im 26. rujna dolazi Davorov brat iz Zagreba i traži da Davor pođe s njim za Zagreb, gdje će im nabaviti oružje i odore. Davor se javlja i traži dopuštenje od Šoljića - Velikog Džoa, no Šoljić se smije ne vjerujući da će se to sve nabaviti što je rečeno.
Dobiva dopuštenje i 27. rujna susreću dr. Husara, koji ulazi u Vukovar sa zadnjim konvojem pomoći kroz kukuruze, onim uskim poljskim putem. Stižu u Zagreb i smještaju se u "Holidey Inn". Spavaju u kasinu hotela na foteljama. Sutradan 28. rujna on i brat idu k Milasu i dogovaraju se što im sve treba. S Davorom po stvari, koje će dobiti, ide Mimi Sulić da ne bi imali problema u skladištu.
Dobiva pedeset odora, i to kompletnih. čermak osobno tovari u kombi oružje. Tu su dobivene dvije strojnice M-72, 12,7 mm. Policajci iz bratove postrojbe daju pancirke. Dobiva se sve uglavnom prema popisu iz Vukovara što kome nedostaje na oružju i od oružja. Te noći od 28. na 29. rujna Davor želi odmah krenuti, ali kažu mu da će ići odmah još jedan Husarov konvoj i da se tome priključi. U bazi u Lučkom čeka u stacionaru. Dr. Husar je otišao do predsjednika Tuđmana da dobije papire da je on organizator konvoja. Tada je uoči kretanja stigla vijest da su naši probili obruč oko Bršadina i da je put otvoren. Kažem mu da smo i mi tu vijest vidjeli na HTV-u u Vinkovcima, samo što smo mi tada znali da ona nije točna. Svi skaču od sreće i kako je ta vijest rečena na sjednici Vlade, nije bilo sumnje i konvoj kreće u veselju i radosti da će ući bez problema u Vukovar. Dr. Husar viče: "Idemo sada, sad nema problema".
U Vinkovce stižu 2. listopada oko 8,30 ujutro. Konvoj je zaustavljen kod groblja u Kačićevoj ulici, a dr. Husar odlazi izviđati da dozna što se događa. Situacija je potpuno drukčija nego što su očekivali i onaj uski put kroz kukuruze je jedini put kojim se iz Bogdanovaca može ući u Vukovar. Problem je što su 1. listopada pali Marinci i ne može se od strane Nuštra stići u Bogdanovce.......................................
Kada je minobacački napad prestao, povlače se do Ivankova. Tu, dok su čekali, pored njih bježi hrpa ljudi i momaka kao od brda odvaljenih. Pitaju ih otkuda, a oni odgovaraju da bježe iz Cerića koji je pao, i izmišljaju ogromne brojke neprijateljskih snaga. To je i normalno, jer onaj koji bježi uveličavanjem pravda svoj strah i bijeg. U đakovu će čekati razvoj situacije sljedećih dana. čuju da se pregovara da se uz međunarodne promatrače puste u Vukovar i da se izvuku ranjenici iz vukovarske bolnice. Kreću 22. listopada i sada je to Humanitarni konvoj, jer s onim što su imali u Vukovar se više ne može. Oružje je isključeno i niti jedan metak se ne može ponijeti. To svi znaju, no Davoru je važno da uđe u Vukovar, da se vrati među svoje. U Davorovom kombiju su sada lijekovi, on je obučen u bijeli mantil s oznakom Crvenog križa.....
Jugovojska i četnici žele mijenjati smjer i uvjete kretanja konvoja. To se događa unatoč tome što je u zagrebu sve dogovoreno....Stoje do 13,15 sati i Davor vidi da je jugovojska provezla četnike i da ih raspoređuje oko konvoja. Odmah je prepoznao Nebojšu Vojnovića - Goluba. naravno, i četnici su prepoznali da su za volanima kamiona i drugih vozila mnogi Vukovarci. Odmah to dojavljuju jugovojsci. Promatrači EZ-a se čude zašto sve sada zapinje. To je izuzetno velik konvoj i bio bi Vukovarcima dobra pomoć, pa naravno da to četnici ne žele pustiti, a pogotovo sada kada vide da ima tu Vukovaraca....
Dolazi kontrola i Davor iz pretinca vadi dokumente i silazi van da ih pokaže četniku. U tom trenutku vrata suvozača otvara Nebojša Vejnović i viče: "Vidi što tu ima u pretincu", i pokazuje ručnu bombu koju su naši vojnici zvali "kinder jaje". Pukovnik jugovojske odmah na to kaže promatračima EZ-a: "To vozilo plijenimo, a vozača hapsimo".......................
Pukovnik ga stavlja u transporter i kaže: "Ovoga mi ne dirajte", no dolazi jedan četnik propisno označen i kaže: "Što, bre, da se je... sa jednim ustašom". Odvodi Davora pred tenk i uperi cijev topa u prsa. "Mislio sam da je to najbolje rješenje, jer me neće mučiti i nestat ću u trenu": Pojavljuje se jedan oficir i odvodi Davora u transporter, govoreći: "Je l' vam je, bre, rečeno, da ga ne dirate"................................
Nakon izvjesnog vremena prebacuju ga u "pitzgauer" i voze u Negoslavce. On misli da će ga tamo likvidirati. Prolaze kroz Negoslavce, ali tu ne staju i to je olakšanje, jer Negoslavci su na zlu glasu. Dalje je Oriolik, pa Tovarnik i na kraju Šid. U Šidu ga uvode u športsku dvoranu i tu mu skidaju plastično uže kojim je bio vezan. Uže se usjeklo u ruke i potpuno zaustavilo krvotok tako da šake ne osjeća.
Uskoro ga traže, i onaj pukovnik koji ga je na Marincima dao uhititi pred EZ promatračima, kaže: "Ti ćeš nama da otpevaš što imaš, a onda jastrebe otplivaj u 'lepu njihovu"'. Ta dvorana bila je puna civila koje stavljaju u desni dio dvorane, a pripadnike ZNG-a, MUP-a i sumnjive civile drže lijevo....................................
U Šidu je osam dana i za to vrijeme će ga dva puta ispitivati, a sreća je da se tu nije pojavio nitko iz Vukovara, pa je mogao složiti priču koju nitko nije mogao oboriti......................
Osmi dan dolazi mu onaj mali pukovnik i pita ga da li je ispitivan. Odgovara mu: "Jesam, dva puta". Kaže mu: "Idi, uzmi svoje stvari, siđi dolje i čekaj". Odvoze ga iz Šida i vode za Beograd. Kada su došli u Beograd, ovi dižu buku na kapetana: "Gde si, pa trebao si ga dovesti prije dva dana?" Sada je Davoru jasno da se nešto učinilo za njegov spas, a primjetio je i po tome jer ga dva - tri dana nisu tukli. Voze ga iz vojarne u motel "Avala", gdje ga treba preuzeti netko od promatrača EZ-a.....................
Za izlazak Davora Mihaljevića iz srpskog zarobljeništva zaslužan je promatrač EZ-a koji je bio nazočan uhićenju u Marincima. To je Luis Tacher, Francuz, kojem je supruga Hrvatica.