Jurjevski običaji
Sv. Juraj (kod nas se kaže Jurjeva) je prvi promalićni blagdan, poslim Uskrsa, koji se slavi 23. travnja u čast kršćanskoga mučenika Sv. Jurja koji se rodijo u 3. stoliću u Palestini. Pobunijo se protiv progona kršćana u vrime cara Dioklecijana. Zbog toga je bijo zatočen i mučen, ali se nije 'tio odreć kršćanstva i pokloniti kipu Apolona, pa mu je po naredbi cara Dioklecijana odrubljena glava ( 23. travnja). Prema legendi koja je nastala u 13. stoliću Sv. Juraj je pobidijo strašnog zmaja i oslobodijo stanovnike Silene davanja danka, koji je iznosijo svaki dan dvi ovce.
Jurjeva je u našem kraju i narodu s'vaćana kao pravi početak promalića, početak gospodarske godine. Toga dana bi se zabranjivali okrajci (blago se više ne bi smilo pušćat da pase na njivama i okrajcima oko sela), a za dva tjedna, na staru Jurjevu tj. na rišćansku Jurjevu, zabranjivale bi se livade tj. više se ni u livade blago ne smi pušćat na ispašu jer je travu tribalo čuvati da naraste do kosidbe. Brigu o poštivanju zabrane vodili su od seljana birani seoski poljari. Kako bi se okrajci i livade što bolje pripremili za koševinu, još uvik se dobro sićam, svake godine smo prvosvibanjske praznike provodili "tribeći" ih, tj. skupljajući svaki kamenčić koji se tu nalazio, a koji bi smetao koševini.
Iako nije bio zapovidni svetac (nije u katoličkom kalendaru zapisan crvenim slovima) na Jurjevu je uvik bila misa u župnoj crkvi u Vidošim. Taj dan žene ne bi smile raditi ručnu rađu: plest, prest, šit, prat 'aljine i sl. Govorilo se „'ko je na Jurjevu vezak vezo na Markovdan će oči izgubit“.
Markovdan (blagdan Sv. Marka 25. travnja) je dva dana poslim. Taj dan, u našoj župi održavanjem mise na Zelenom greblju u Grgurićima, počimale su se održavat mise za blagoslov polja. Slideće nedilje misa je bila u Dobrom, a nedilju iza u Zagoričanim.
U knjizi S vidoške gradine o jurjevskim običajima S. Manđeralo piše sljedeće:
Kao što je zadaća šumara bila da čuva šumu, poljarevo je bilo da brine o polju. Dok je šumar (od austro-ugarske uprave naovamo) bio državni službenik, poljara su najdemokratskijim načinom birale kućne starješine onih sela čije će polje on čuvati od svakojakih šteta. Običaj je bio da se svake godine na Jurjevdan (23. travnja) uvečer sastanu kućni domaćini i na tom vijećanju za tu godinu izaberu poljara i „sridara“, odnosno kravara (čuvara „sride“ – krda seoskih krava (u Potočanima o tome se odlučivalo na Uskrs). O Jurjevi se bogatiji domaćini koji „drže najmenika“ pogađaju pod kojim će uvjetima neko doći u najam i s čobanima za kakvu plaću će im čuvati stoku.
(plaćali su ih u naravi. Uobičajeno je bilo da im se gazda brineo odjeći i obući (odjene ih od glave do pete). čobanima je pripadao i „zagrnjač“ (vuneno ćebe kojim će se za hladnoća i padavina ogrnuti). Kuća iz koje su dolazili dobivala je godišnje stanovitu količinu žita (oko 200 kg). Neki bi kod istog gazde služili i po više godina. Bivalo je da se neki od njih i oženi djevojkom iz gazdine kuće, te u njoj ostane kao domazet.)
Upravo od Jurjeva zabranjuje se puštat blago u polje (govorilo se: polje je zabranjeno). Tada zasijano žito niče pa je to vrijeme da se i kokoši spraćaju „u zatvor“, u kokošinjce. Prolazi tad poljar kroz selo i viče: „Žene, kokoši u zatvor! Koju u žitu nađem sudit će joj ovaj kerač“ – pokazivao bi na podignuti štap u svojoj ruci. Naravno, i kad bi je u šteti doista i ubio, nikome ne bi odgovarao. Sve dok se žito ne bi pokosilo kokošima je bilo suđeno ostati u zatvoru.
Svinje se nisu nikad puštale u polje, niti su se daleko odmicale od kuće. A da im oko kuće ne bi pravile štetu roveći ledinu ne bi li našle korijenja, domaćini su im u njuške uvlačili „belendžuke“ (od tvrde žice napravljena kopča sa zaoštrenim šiljkom upereni prema njušci). Svaki pokušaj da u zemlju zarije njušku izazivao bi oštru bol i svinja bi odustajala od nakane.
Poljarevo je bilo da pazi i na to da netko po tuđoj njivi ili međi ne bere travu. Koga bi našao na tuđemu oduzimao bi mu vreću s travom, a i kazna je mogla uslijediti. No na branju zelja gledalo se popustljivije – ne tako strogo. Po mladom ječmu i po mekotama brao se najčešće „škripavac“ (pupavac, naprstak) – najcjenjenije zelje, potom „ušac“, „vranija noga“, mlada gladišika (zečji trn), loboda, „mačji rep“. Najprikladnije bilo je brati zelje u rešeto. Ženske su ga brale i u svoju pregaču.
Posljednji poljari nisu plaćani u naturi, nego bi jedan domaćin iz svakog sela prikupio novac od svih domaćinstava i uručio bi ga poljaru. Ako bi nečije blago uhvatio u šteti, poljar bi skinuo bronzu (zvono) s vrata govečeta, konja ili ovna, te uzeo kapu (čobaninu) ili maramu s glave (čobanici), ili već bilo što njihovo čega bi se domogao. To bi odnio, a onda bi oni (ili kućni im starješina) morali po to doći poljaru i platiti kaznu. Ta kazna („faćarina“) za konja (ždrjebetu i uštrojenom konju nije bilo štete), magare, ovcu uhvaćenu polovicom prošlog stoljeća plaćala se po 500 dinara, a za one koji bi bili uhvaćeni da na tuđem beru travu kazna je bila 300 dinara.
U odluci o izboru poljara bitnu je ulogu imao i osjećaj za socijalnu solidarnost. Osim uvjerenja da će izabrani poljar biti kadar u potpunosti opravdati njihovo povjerenje, vodilo se računa o tome da to bude onaj iz reda najsiromašnijih, kojemu će predviđena „poljarina“ omogućiti da osigura egzistenciju svoje ovitelji. Iz generacije u generaciju (po nepisanom pravilu) poljaru je pripadao sa svake livade naviljak sijena (uz veću livadu i po dva naviljka), dogovorena količina žita (obično jedan varićak – 10 do 12 kg) po jednom jarmu volova.
Svaka „knežerija“ imala je svoga poljara.
(knezovi (muhtari) bili su seoski glavari, koji su se po demokratskom izboru (voljom seljana) smjenjivali, egzistirali su i u vrijeme osmanske uprave, austrougarske i starojugoslavenske uprave – sve do Drugog svjetskog rata)
U Zagoričanima poljari su bili: Ilija Krišto r.1898-?, sin Pilipov, Ilija Mihaljević r.1904.-1993., Jandre Mihaljević r.1909.-1989., Stanko Mihaljević-Pendić r.1904.-1993., Pero Ivković r.1907.-1995., Jozo Mihaljević r.1907.-1987., Antona Suša r.1919.-1998, Anđa Mihaljević-Pendić r.1918.-2005.godine.
Institut poljara ukinut je polovinom prošlog stoljeća?.