Krvava zemlja
A Hrvati, kakvi su oni? Svakako ne voze rakiju u cisternama, kao što su to činili Srbi uoči ovog rata. Ali vole Hrvatsku više nego išta na svijetu. Mnogi su mi ratnici govorili o tome kako se sigurno ne bi borili da su znali da "ovo tu" neće biti Hrvatska. Zato, ako Livnjaku kažeš da je Hercegovac, naljuti se, naljuti se i ako mu kažeš da je Bosanac, premda je Livno zemljopisno u Bosni, no ako mu kažeš da je Dalmatinac, ne naljuti se! Jer oduvijek su bili povezani sa Splitom, još od turskih vremena, i sanjali Hrvatsku kao svoju jedinu domovinu. Jednostavno, tvrdi kraj od pamtivijeka. Hrvatski i katolički.
* * *
Na južnoj strani Livanjskog polja nalaze se Gornji i Donji Rujani. Priljubljeni uz samu Dinaru, ispod vrha Poviruše. Ime su dobili po biljci ruj što raste na obroncima planine u obliku grmića. Ljudi su je upotrebljavali za štavljenje kože i to osobito ovčje i kozje. Posebno je cijenjen žuti ruj, s istim takvim cvjetovima iz čijeg se osušenog lišća mljevenjem dobiva žućkastozeleni prah, prikladan za najfinije štavljenje, osobito kože koja se boji. Ljudi su pak dobili ime po tikvama što su ih nekoć sadili i koje su ovdje bolje uspijevale negoli u selima na sjevernom rubu Polja. Tikvari! Za uzvrat, tikvari su one na sjeveru prozvali prgari. Jer su pržili ječam -prgali ga - i od njega spravljali kavu koju su rado pili oko četiri-pet poslije podne. Srbi opet jedne i druge zovu - šokci. Valjda zato što između sela tikvara i prgara u prosjeku nema više od šest kilometara. Za Gornje Rujane bio je to tih i miran dan. Ni psi se nisu čuli. Samo su oblaci nalegli na Dinaru. Na groblju se okupila jedino rodbina i suborci. Zbog straha od srpskih granata. Kao da se žure Bogu isporučiti još jednu dušu. Vrijeme je takvo. Ima ga jedino za čekanje. Pa kad smrt dođe, požuriš i opet čekaš. Iliju Papića, osamaestogodišnjeg momka pogodila je granata tjedan dana ranije. Umirao je dugo i u mukama. Sad ga sahraniše i hvala Bogu da je tako. Ljudi su se razišli, gotovo bez riječi, jedino je netko tiho dobacio - Imali smo sreću! Za to vrijeme u Čaprazlijama, Sajkovićima, Crnom Lugu, Vrbici, Bojmutu, sve tamo do Grahova, vladala je sajmišna užurbanost. Četnici su dovlačili teško naoružanje, šlepere, pekli odojke i pili rakiju. Bilo je tu i Belih orlova, Arkanovaca i pančevačkih specijalaca, ali glavnina ljudstva bili su domaći Srbi. Nije nedostajao ni general Mladić. Bio je sa svojim oficirima. Najprije je popio nekoliko ljutih, malo se šalio a onda zagrmio - Šaka ustaša! - Ponovi to još jednom, samo glasnije, pa drekne - Oću da sutra tu gamad pregazite kao govna! Ra-zumeš! Potraži pogledom pukovnika Lisicu i dometne - Bio si, bre, dobar na Kupresu, ali je tamo stvar usro onaj Galić! Trebalo je to brže, efikasnije. Ovde toga ne sme da bude. Čast otadžbine je u pitanju. I srpske vojske! - Prostrijeli ih očima i nastavi - Oću sutra da popijem kafu u Livnu. U hotelu Dinara! I nema pljačke prije nego se obavi poso! Lično ću da ... majku svakomu ko usere! Razumeš!Drugi dan ujutro, 23. travnja 1992., otpočela je odlučujuća bitka na livanjskoj bojišnici. Srpske su snage udarile iz pravca Bosanskog Grahova i to istodobno na Donje Rujane, na jugu, i na Čelebić, na sjeveru. Najprije topovima. Iz Pržine haubicama 155 mm i dalekometnim topovima 130 mm. A iz Vrbice haubicama 105 mm. Bila je to kanonada kakvu Livanjsko polje nije doživjelo. Izravno po prvoj crti obrane, ali i po okolnim hrvatskim selima. Nije se moglo podići glavu, nije se imalo čime uzvratiti. Mnogi su momci prvi put osjetili blizinu smrti, rat o kakvom nisu razmišljali. Strah i panika uvukli su se u kosti. Krenuše tenkovi, a za njima pješaštvo. Jedna tenkovska kolona išla je južnim rubom Polja, cestom iz pravca Sajkovići-Čaprazlije, imajući na nišanu Donje Rujane, a druga se valjala sjevernim rubom, iz pravca Bojmunte-Vrbica, udarajući na Čelebić. Nisu išli Poljem što se rastegnulo između te dvije komunikacije, jer ono nije dobro ni za napad, a ni za obranu. Premda je ravno i naoko pitomo, osobito u kasno proljeće kad se zažuti a rijetki šumarci zazelene, teško je i podmuklo. Močvarno, blatno, išarano ponornicama, a sada i minama. A ni sama širina polja nikome ne daje prednost. Doduše, Hrvati su iskopali nešto rovova, osobito kod Čelebića, ali to je više bilo iz revnosti i nedostatka vojnog iskustva, negoli iz operativno-taktičkih razloga. Jer kao što je loše za poljoprivredu, Polje je loše i za ratovanje.
Jure Granić je bio zapovjednik prvog sektora obrane -tamo od Poviruše, pa niz Dinaru do Vučje Glavice i tzv. pletenog rova, preko Podstrane, zaselaka u Donjim Rujanima, brdašca što se zove Kurića Glavica sve negdje do sredine Polja. Paralelno s rječicom Jarugom, no ponešto odmaknuto od nje. Imao je dvadeset dvije godine, ali je djelovao starije, jer je bio prava gromada od čovjeka. Prošao je sva hrvatska ratišta, od slavonskog do ličkog i zadarskog, a u prosincu 1991. ranjen je kraj Gospića, u selu Lipa. U bedro i stopalo. Mjesec dana se liječio, pa natrag u postrojbu. Poslije se vratio u svoje rodne Lištane, i sada je bio tu. Zdvojan u zapovjedništvu u Gornjim Rujanima. Iz Livna je stigla zapovijed da Donji Rujani ne smiju četnicima u ruke ni po koju cijenu. A izviđači s Poviruše dojavili da su Srbi krenuli s jednom tenkovskom bojnom i jakim pješaštvom ravno na prvu crtu. Istodobno je primio i izvješća da neki vojnici napuštaju rovove i bježe prema Sinju. Pa iza deset sati potvrdu od svog diverzanta-izviđača Zorana, da su prvi tenkovi već kod Jaruge, ispred Kurića Glavice. Što da radi? Znao je da Zoran ne paničari, da je iskusan i da poznaje Dinaru kao svoj džep. Iako je prije rata bio pomorac, planina je bila njegova opsesija. Snalazio se u njoj kao divljač. No sada ni to nije pomagalo. Neki Mladićev vezist ubacio se na njegovu frekvenciju i gotovo zapjevušio - Zoki, Zoki, znam ja gdje si, nabit ću te na kolac! I već su četnici u Podstrani. Dvadesetak momaka bježi iz podruma, jer nemaju s čime uzvratiti tom raspojasanom čeliku. Tenk tuče topom i mitraljezom. S nekih pedesetak metara udaljenosti. Svaki put kad ispali plotun, izriga vatru poput munje, okrene kupolu, zaškripi gusjenicama kao da kosti lomi i zaurla motorom. Prvi mrtvi i ranjeni valjaju se u krvi. Zoran i ostali se izvlače, bježe na Dinaru, prema pletenom rovu. Samo dim, barut i taj čelik što oduzima dah. Juru hvata i bijes i malodušje. Očaj kakav nije osjetio ni u Vukovaru ni u Gospiću. A tamo je bilo strašno. Tamo se ginulo kao nigdje, ali tamo nije bio zapovjednik koji mora spašavati svoje borce, ljude i njihove kuće, sela. Zoran dojavljuje da dio momaka u pletenom rovu ne djeluje, da samo viču - Ubit će nas, zaklat će nas! - i da je pitanje vremena kad će odmagliti. A onda i vijest da su četnici s tenkovima i transporterima već nadomak škole... Učini mu se da bi najbolje bilo da odmah izda zapovijed za opći juriš. Pa neka svi izginu, samo da ova agonija prestane. Da se riješi tog osjećaja nemoći što ubija strašnije i od granate i od četničkog noža. Jer izjeda dušu, i rastače fiziologiju. Glavom mu proleti - Mario Nađ! - i isto tako ispari, pa -Možda ipak? A što mogu izgubiti? - i on dreknu - Dovedite mi malog! Taj je sedamnaestogodišnji momak uoči Uskrsa došao ovamo zbog cure. Bila je iz nekog sela u okolici Buškog Blata. I on se na toj relaciji muvao. Navraćao je i u zapovjedništvo u Gornjim Rujanima, u kuću Bože Vidića. Rekao da je iz Osijeka, da je ratovao u Nuštru i da dobro rukuje maljutkom. I da sve ima sa sobom. - Ako vam zatreba, tu sam! Jure je klimnuo glavom, ali više iz ljubaznosti. Momčić je bio nizak, dječačkog lica, gotovo kao curica. Uz to još i sitan. Nije se ni brijao, pa se ovome činilo da bi mali prije trebao njega, negoli obrnuto. Ali sad nije imao što izgubiti. Mario je bio posljednja nada. Ili samo očajničko kupovanje vremena? Dok nešto pametnije ne smisli, dok se ljudi ne saberu i Bog ne pomogne? Mario dojuri u džipu, javi se Juri, pa s maljutkom na Dinaru. Autom dokle je išlo, a onda sa šoferom, koji mu pomogne nositi stvari, pješice do jedne kose udaljene zračnom linijom od središta Donjih Rujana kojih devet stotina metara. Selo je ležalo kao na dlanu, a s njim i tenkovi koji su udarali po hrvatskim momcima što su se još tukli. Transporter se već dovukao do same škole, a s njime i četničko pješaštvo. Za njima ostadoše mrtvi, a među ovima i Iko Jureta. Starac od sedamdeset godina. Preokrenutih džepova i prerezana vrata. Činilo se da je sve gotovo, da je bitka izgubljena, da je na redu još samo konačna egzekucija. Bilo je podne. Mario postavi lanser, kao da ga se sve to ne tiče. Mirno i koncentrirano. Ispali maljutku i spretnim pokretom ruke korigira putanju. I T-84 bi pogođen. Posada iskoči kao štakori iz broda koji tone, sukne plamen, a za nekoliko minuta odjekne i eksplozija. Smrtonosni čelik u hipu se pretvori u neupotrebljivu olupinu. Mario promrsi -Tako je! - potrči prema džipu, uskoči u nj, pa u zapovjedništvo. - Uništio sam tenk - raportira Juri kao da pripovijeda o berbi grožđa. Ovaj ga pogleda s nevjericom i ponovi - Tenk!? - a Mario dobaci - Idem natrag! Opet nacilja i pogodi transporter koji samo što nije nalegao na školu. Ravno u najosjetljivije mjesto. Sukne plamen i u trenu proguta čelik i njegovu utrobu - svih dvanaest vojnika. U isto vrijeme, kojih stotinjak metara dalje, u Avliji bitka prsa o prsa. Tuku se domaći borci kojima je u pomoć dojurio jedan vod Druge gardijske brigade HV-a, te nekolicina Vinkovčana. Zapravo momci koji su porijeklom bili iz ovih krajeva. Mlate četnike i na juriš zarobljavaju tenk, koji se zapleo među kuće u blizini pravoslavnog groblja. Za nekoliko minuta na njemu je i hrvatska zastava, četnici posustaju i na kraju se u neredu povlače. Hrvati dobiše krila, crta se počela stabilizirati, u demoralizirane vraćati kuraža. Bitka se okrenula. Na uzvisini iznad sela Provo, kojih pet kilometara od Rujana, general Mladić i pukovnik Lisica nijemo su promatrali taj slom, tu vojsku što su je u bijeg natjerali junaci iz Avlije i onaj golobradi momčić iz Osijeka. To hrvatsko srce kojemu se možda i Svevišnji umilostivio.
- Majku im usranu! - procijedi bijesno - Zapamtit će oni mene! I prostrijeli Lisicu ljutitim pogledom.
Što se četnika tiče, može se samo nagađati. Svoje su mrtve odvezli sa sobom, no svakako ne manje od četrdesetak. A ranjenih barem dvostruko više.
Nenad Ivanković: Krvava zemlja: o ratu u Bosni i Hercegovini, Tiva, Varaždin 2003