Misa na groblju 2008.

Misa na groblju 2008.

          Evo me opet u mom domu. Mirna sam i sretna. Nakon prekrasno provedena tri dana u mojim Zagoričanima, punih  sam baterija u pravom smislu riječi. Sređujem dojmove od početka putovanja do povratka kući. Ili od prolaska kroz Kupreška vrata,  kada, kako kaže moja obitelj, pričam brže i glasnije i smijeh mi  je veseliji i  neobuzdaniji,  pa sve do povratka, kada do benzinske pumpe u Kupresu pomalo šmrcam i do Bugojna šutim. Uvijek je tako i svaki put se ponavlja, kao da imam napisani scenarij od kojeg ne smijem  odstupiti. 23. godine nisam u Zagoričanima ali svake godine otprilike 3 puta godišnje dolazim u Zagoričane i u pravilu u isto vrijeme. Oko Uskrsa, za Veliku Gospu, a otkad je tata umro i  za Svi Svete. Neki puta i češće, ako koje od bratove  ili sestrine djece ima  krštenje, pričest, krizmu ili vjenčanje. 
      
          Budući da sam ovaj put došla baš  kad je na groblju misa,   poželjela sam  podijeliti svoje osjećaje s vama, dragi moji Zagoričanci, koji niste u Zagoričanima, da mi malo «zavidite» ali i s onima koji su tamo, da barem malo mogu razumjeti što se događa u duši nas koji vječno čeznemo za radnim  krajem.  
 
           Kupres je siv, priroda još spava. U Šuici je malo ozelenilo ali su zato Zagoričani u ovo svibanjsko vrijeme, zeleni, pitomi, topli i najljepši na svijetu. Rašeljke su iscvjetale i okitile cijeli kraj. Otvaram prozor automobila i udišem prepoznatljive mirise svojstvene samo Zagoričanima. Netko tko ne pozna naš kraj mogao bi pomisliti kako su voćke u punom cvatu, a jedino voće u mom djetinjstvu bile su kruške Ivana Ilina i jabuke Mirke Rafina. Ne znam da li mi je ljepši pogled na Zagoričane s bunara ili  na moje Ivkoviće od bajte. Osjećaj da je moja mama Mila na prozoru od jutros, iako sam joj javila da ćemo doći kasno  poslije podne, ispunjava me i radošću i tugom. Ona cijeli život nekog čeka kao u Jesenjinovoj pjesmi. Rijetko kad smo došli u dvorište da nas nije sačekala . Vidjela je ona auto kad je skrenuo odozgo i znala je da sam ja. Grlim je i ljubim uvijek s istom nježnošću i čežnjom, i zahvaljujem dragom Bogu što je još uvijek tu. I evo, dok ovo pišem muti mi se pogled od same pomisli  hoće li mi Zagoričani biti isto tako lijepi kada nje više ne bude bilo. Ne sjećam se kad sam zadnji put bila na Misi za blagoslov groblja, ali znam da je to misa kojoj sam se kao dijete najaviše radovala, naravno, poslije Polnoćke. Pred crkvu se ne može stati, parking je već odavno pun, parkiramo uz cestu. Dan je prekrasan, vjetar malo puše . Nova crkvena zvona odzvanjaju cijelim krajem i uvelike pridonose nedjeljnoj svečanosti. Groblje je ljepše nego ikada. Urešeno svijećama i cvijećem. Svako stoji kraj groba svojih najmilijih. Moj tata Bojko je sahranjen u zajedničku grobnicu sa svojim  roditeljima i braćom Matom i Kažom, pa uz moga brata Jolu, sestru Miru i njihove obitelji, na grobu su i moj stričević Nidžo i stričevka Marica sa svojima. Valjda nigdje ne postoji takvo zajedništvo kakvo mi srce ćuti u trenutku dok stojim na grobu mojih milih. Živjeli su mirno i skladno. Sada počivaju zajedno dok im se mi, njihovi nasljednici,  molitvom zahvaljujemo za život i za ljubav koju su nam podarili. Istovremeno osjećam i tugu što ja mojoj djeci neću moći usaditi ljubav prema njihovim  stričevićima  kakvu ja osjećam prema mojima. Na misi stojimo raštrkani po groblju, svećenik se bori s vjetrom dok lista stranice Misala. Iako  ne stojimo u uobičajenom crkvenom redu, blizinu ljudi osjećam jače nego u bilo kojoj crkvi. Uglavnom poznam i starije i mlađe. Djecu raspoznajem po roditeljima i uistinu  je nevjerojatno koliko u djeci prepoznaješ likove iz svog djetinjstva. Misu pratim, ali ne toliko budno kako to inače činim. Pogled mi luta od čovjeka do čovjeka i  s kim god mi se pogled susretne osmijehom ili blagim klimanjem glave pozdravi me. Nigdje se ljudi ne poznaju i pozdravljaju kao kod nas. Ja sam u mojoj ulici već 15 godina, ulica je mala, možda nekih dvadesetak kuća, a ja poznam možda petinu susjeda, a da ne govorim o čitavom naselju. Poslije mise slijedi pravo pozdravljanje i tada se jednostavno pogubim. Ne znam koga bi prije pozdravila ( poljubila ): najbližu rodbinu, bliske prijatelje koje godinama nisam vidjela, susjede mlade, stare i da ne nabrajam. Slijede uobičajene pitanja: gdje živiš, koliko djece imaš, kad si došla i koliko ostaješ . Od onih koje stvarno dugo nisam vidjela  dobijem kompliment, u smislu: « pa ti se  uopće ne mijenjaš». Kroz  smijeh im kažem : «pa nije vrag da sam tako loše izgledala prije 23 godine». Naravno, da u tako kratkom vremenu ne mogu pozdravit  sve one koje sam zapazila  na groblju ali neka, doći ću ja opet za Veliku Gospu i vidjeti ih.
             Za sve to vrijeme moj muž, iskonski Slavonac, strpljivo čeka,  čudi se i divi mojim izljevima srdačnosti  prema svim mojim Zagoričancima. Na kraju odlazimo kući, svako sa svojim užnarima. Za stolom je bučno, nigdje toliko priče i smijeha za vrijeme ručka. Prepričavaju se uvijek iste priče, koje svi znamo ali im se iznova do suza smijemo kao da smo ih prvi puta čuli. Prepričavaju se dogodovštine starih, nas, kad smo bili djeca i naravno, aktualna događanja. Najljepše je kada mi svi iz naše kuće odlazimo kod strine Mile  ili strinini dolaze kod nas. Po stoti puta će se prepričavati kada smo Nidžo i ja prvi puta probali pastu za zube, polizali tablete koje smo našli u smeću i slično. Za to vrijeme jedni gosti odlaze, drugi dolaze a i meni je vrijeme da se polako pakiram kući. Uobičajeni nježni oproštaj sa suzama od mojih najmilijih, i mamina još jedna poruka da pozdravim i sto puta poljubim njenu Jelu i  Antinu dicu.

             Eto, moja nostalgija za Zagoričanima je još jednom zadovoljena i vraćam se sretna i mirna u svoju svakidašnjicu.  


Dragica Bojkina