NAŠE "POLIVALENTNO" IGRALIŠTE
Listajući album sa starim slikama, naiđoh na jednu legendarnu fotografiju. Na njoj negdašnji dječaci i mladići, a današnji starci igraju odbojku. Nažalost, neki od nji više nema među živima, pa ova slika danas ima još veću vridnost. Nije to samo uspomena na ljude, nego i na jedno vrime, naše ditinjstvo i mladost, koje je odavno ostalo iza nas.
Na slici smo isprid Antonića kuće, na našem improviziranom polivalentnom igralištu za nogomet, košarku i odbojku.
Za odbojkašku mrežu poslužio nam je sinski konop zavezan za ogradu Antićeva solara i za trišnju gorkulju u Kristušinoj bašči. Igrali smo neku našu verziju odbojke, i to nogometnom loptom. Nije tu bilo nikakvi pravi pravila ni sportske opreme, ali nama ništa od toga nije nedostajalo. Jedino bi nas nakon dugotrajnog igranja znali boliti zglobovi šaka i prsti, jer nogometna lopta baš i nije bila lagana.
Na fotografiji, koju je poboljšalja UI, se pripoznaju Stipan, Jandre, Frano, Rvoja, Marjan, Vine, Zdravko, Niko i ja. Ovoga s leđima uza zid ne pripoznajem. Igrali smo uvik kad bismo imali slobodnog vrimena jer smo morali pomagati roditeljima u poslu. Kad bismo se okupili, znali smo igrati čitavo popodne. Znali smo se svađati i smijati gotovo u isto vrime, a onda nastavljati dalje kao da ništa nije bilo.
Kad bi nam odbojka dosadila, prelazili bismo na nogomet ili košarku koju smo naravno, igrali nogometnom loptom. Za nogomet smo imali golove od četiri veća kamena, a za koš nam je služio deblji liskovi šćap, savijen u obliku polukruga, kroz koji je mogla proći lopta, a koji bismo nekako zakačili za metalnu ogradu. Eto, to je bio naš koš!
Danas, kad gledam ovu fotografiju, čini mi se da smo tada imali malo, a zapravo smo imali mnogo. Nismo trebali uređena igrališta ni posebne uvjete. Bili su nam dovoljni komad prašnjavoga puta, nogometna lopta, nekoliko improviziranih rekvizita i dobro društvo. Od običnih stvari znali smo napraviti zabavu koja nam je ispunjavala dane.
A vrime je prolazilo. Dječaci s fotografije odrasli su, zasnovali obitelji, ostarili. Neki su, nažalost, otišli na put bez povratka. Ostala je ova slika da nas podsjeti kako smo nekada izgledali i kako smo provodili mladost.
Tada ni sanjali nismo da će danas na tom "polivalentnom igralištu" biti samo desetak Brankovih kokošiju.
A ova fotografija, sačuvana u starom albumu, vratila nas je barem na trenutak tamo di smo nekada bili – pred kuću Pave Antonića, na igralište na kojemu nam ništa nije nedostajalo.
Lipo je dok nas uspomene mogu vratiti u mladost, makar samo na slici.