OŠTRULJ – BRDO KOJE GLEDAM I KOJEMU SE VRAĆAM
Postoje brda na koja se čovik penje da bi vidio svita, a postoje i ona koja su mu toliko bliska da ih more gledati i ne ustajući s kauča. Naše brdo Oštrulj za mene je i jedno i drugo. S moga prozora pruža mi se pogled na njega dok ležim na kauču, a još mi je draže promatrati ga isprid kuće, dok sidim na čatrnji i pijem jutarnju ili popodnevnu kavu, ponekad i pivu. Grljak čatrnje tada mi služi kao stol, a Oštrulj kao prizor kojemu ne triba nikakav drugi ukras.
Dok tako sidim, čini mi se da se vrime malo uspori. Kava se polako 'ladi, misli odlaze svojim putovima, a pogled se iznova vraća na isto misto. Oštrulj je uvik tu. Minja se svitlo, minjaju se godišnja doba, oblaci i magla ponekad mu prelaze priko vrha, a najčešće se nad njim prostire vedro nebo. Ipak, brdo ostaje isto, mirno i postojano, kao da čuva nešto što mi ostali pomalo zaboravljamo – osićaj pripadnosti vlastitome kraju.
Vrh Oštrulja doseže 1313 metara nadmorske visine. No, Oštrulj nije samo dio krajolika koji svakodnevno gledamo. On ima i svoju priču o zemlji, njezinim vlasnicima, nekadašnjem načinu života i ljudima koji su na njemu radili, ali i o onima koji su u njemu vidili priliku za vlastite interese.
Brdo je u privatnom vlasništvu, a njegovi su vlasnici, zajedno s vlasnicima okolnog zemljišta, morali braniti svoje pravo na imovinu od pokušaja razvlašćivanja. Prema tvrdnjama vlasnika, u te su pokušaje bili uključeni pojedinci iz gradskih i županijskih struktura vlasti, koji su se koristili svojim položajima i uticajem. Umisto da štite privatno vlasništvo, jedno od temeljnih jamstava pravne države, pojedinci su, kako ih vlasnici doživljavaju, svojim postupcima dovodili u pitanje njijova prava.
Ako je vlast tu da štiti zakonite vlasnike, kako je moguće da čovik mora trošiti vrime, novac i živce braneći ono što je njegovo od onih koji bi tribali jamčiti da mu to nitko ne može oduzeti? To je pitanje koje nadilazi sam Oštrulj i tiče se svih nas. Privatno vlasništvo nije ničija milost ni povlastica koju vlast more dodiljivati ili oduzimati prema vlastitome nahođenju. Ono je pravo koje se mora poštovati, bez obzira na to tko je na vlasti i kakve interese zastupa.
Ali vratimo se našem Oštrulju. Njegova priča nije samo priča o zemlji i njezinim vlasnicima. Ona je i priča o nekadašnjem životu, o radu i skromnosti naših ljudi, o vrimenu kada se gotovo svaki komad zemlje znao čemu služi i koliko vridi.
Nekada su se po Oštrulju prostirale livade na kojima se kosilo sino, dok su se među njima nalazili šumarci iz kojih se siklo drvo za ogriv. Sino je tribalo spremiti za stoku, a drva za duge i 'ladne zime. Na brdo se tada nije gledalo samo kao na lip krajolik. Ono je bilo dio svakodnevnoga života, misto s kojega se donosilo ono što je kući bilo potribno za priživljavanje. Svaka livada imala je svoju svrhu, a svaki komad šume svoju vridnost.
Naši stari nisu imali vrimena za dugo promatranje krajolika. Njima je Oštrulj značio rad, trud i korist. Livadu je tribalo pokositi, sino osušiti i spremiti, a drva posić i dovući kući. Priroda im nije bila samo ukras nego i oslonac bez kojega se nije moglo. Možda baš zato danas, kada više ne ovisimo toliko o košnji i ogrivu, možemo bolje viditi i onu drugu stranu Oštrulja – njegovu lipotu, mir i vridnost za čovikovo zdravlje i dušu.
Danas nam Oštrulj nudi nešto drugo, ali ništa manje vridno. Nudi mir, kretanje i priliku da se čovik nakratko odmakne od svakodnevni briga.
Uspon na njega nije osobito težak. Od moje kuće do vr'a potribno je otprilike sat do sat i pol 'oda, ako se iđe polako, bez žurbe i utrke sa samim sobom. Upravo je u tome njegova posebna vridnost. Ne mora čovik biti ni osobit planinar ni vrhunski sportaš da bi ositio sve koristi 'odanja. Dovoljno je obuti udobnu obuću, krenuti i dopustiti nogama da rade ono za što su stvorene.
'odanje jača tilo, potiče krvotok, pomaže u održavanju zdrave težine, a blagotvorno djeluje i na raspoloženje. No, osim ti dobro poznati koristi, postoji još nešto što se ne more izmiriti ni koracima ni kilometrima. Dok se čovik uspinje, misli se razbistre, brige postanu manje, a ono što je dolje izgledalo važno ponekad se s visine učini sasvim nebitnim.
I ne mora se stići do vr'a da bi se to ositilo. Dovoljno je odvojiti malo vrimena za 'odanje i boravak na friškom zraku. Važno je pokrenuti se, izići iz kuće i dati sebi priliku da svakodnevicu barem nakratko ostavimo iza sebe.
A kada se jednom stigne na vr', čovik ima razlog zastati. Ne zato što je osvojio ne znam kakvu planinu, nego zato što je svojim nogama došao na misto koje je dotad promatrao izdaleka. Tada i poznati kraj izgleda drukčije. Ono što svakodnevno gledamo iz kuće dobije novu perspektivu, a pogled seže dalje nego što smo navikli.
Možda upravo tada postanemo svjesni koliko smo često skloni tražiti lipotu daleko od sebe, a da pritom ne primjećujemo ono što nam je gotovo pred kućnim pragom.
Oštrulj, međutim, nije samo priča o prirodi, nekadašnjem životu i planinarenju. U njegovu podnožju nalazi se i podsjetnik na novije vrime i naše gospodarske prilike – nekadašnji motel.
Prije tridesetak godina jedan je poduzetnik ondje izgradio motel koji je neko vrime dobro poslovao. Uz taj su se projekt vezala i velika očekivanja. Poduzetnik je, prema onome što se tada govorilo, najavljivao izgradnju skijališta i obećavao naknadu vlasnicima zemljišta na kojima je izgrađena žičara. Međutim, ta obećanja, koliko je meni poznato, nikada nisu ispunjena.
S vrimenom su se prilike prominile. Motel je izgubio svoju nekadašnju poslovnu privlačnost, a danas stoji prazan, kao građevina koja čeka neku novu svrhu ili nekoga tko će joj ponovno udahnuti život. Njegova sudbina otvara pitanje koliko su pojedini projekti bili održivi, koliko je u njima bilo stvarnih gospodarskih planova, a koliko velikih obećanja koja su se s vrimenom raspršila.
Nekoliko godina motel su koristili kineski radnici i njijovi poslodavci u vrime izgradnje vjetroelektrana na Ivoviku. Nakon završetka njijova posla motel je ponovno ostao prazan. Među ljudima se još može čuti priča da su za sobom ostavili neplaćeni najam i dugove te da ih je vlasnik zbog toga tužio. Koliko je u toj priči provjerenih činjenica, a koliko usmenih prepričavanja, ne mogu pouzdano reći.
Ali dobro se pamti šala koja kruži među ljudima: Kinezi, kažu, daju novac samo kada nekoga potkupljuju.
Možda je to tek narodna dosjetka, možda pritjerivanje, a možda se u njoj krije i ponešto od onoga što ljudi misle o poslovanju, moći i novcu. Uostalom, imamo i onu staru poslovicu da je u svakoj šali pola istine. Ipak, bilo bi nepravedno na temelju takve priče suditi o čitavom narodu. Šala je šala, a činjenice su nešto drugo.
Tako se uz Oštrulj vežu različite priče. Jedne pripadaju prošlosti, kada su se kosile livade i sikla drva; druge govore o današnjoj potribi za mirom, kretanjem i zdravljem; treće podsjećaju na gospodarske projekte koji su započeli s velikim očekivanjima, a završili praznim zgradama i neispunjenim nadama.
A ja ga najčešće gledam s mnogo jednostavnijega mista – iz svoje kuće ili isprid nje, s čatrnje, s kavom na grljku. Ne tribaju mi uvik ni uspon ni poseban razlog da bi uživao u njegovoj prisutnosti. Dovoljno je da podignem pogled.
Ipak, lipo je znati da je vrh nadohvat nogu. Kada mi se prohtije, mogu krenuti prema njemu, ostaviti kuću iza sebe i polako se uspinjati putovima kojima su nekada prolazili ljudi zbog posla, a danas njima možemo proći zbog vlastitoga zdravlja i zadovoljstva.
Možda je baš u tome čar Oštrulja. On je istodobno i daleki vrh koji se vidi iz kuće i blisko misto do kojega se može stići vlastitim korakom. On je nekadašnja livada, šumarak i put kojim se išlo za poslom, ali i današnji prostor odmora, rekreacije i tišine.
A kada se nakon šetnje vratim kući, ponovno će me čekati moja čatrnja i njezin grljak, moja kava i pogled na brdo. I tada ću možda pomisliti kako čovik često traži lipotu daleko od sebe, a ona mu je cilo vrime prid očima.
Meni je Oštrulj upravo takav. Ne moram ga posjedovati da bi mi bio drag, niti se moram svaki dan popeti na njegov vrh da bi osićao da mu pripadam. Dovoljno je da je ondi, iznad našega kraja, i da ga mogu gledati s mista na kojemu se osićam kod kuće.
Neka brda čovik osvoji pa ih napusti. A neka mu cilog života ostanu prid očima – i nikada mu ne dosade.