Sićanje koje povezuje ljude
Jučer sam imao zadovoljstvo provesti dan na jednom posebnom mistu – na Borovoj glavi. Povod nije bio običan izlet, nego malobrojno okupljanje ratnih prijatelja na vikendici kod Stričine, organizirano u znak sićanja na godišnjicu pogibije Alozije Krište, pripadnika voda za posebne namjene na 6. sektoru livanjske bojišnice poznatog pod imenom KAMIKAZE.
Već sama vožnja bila je doživljaj. Uživajući u lipom vrimenu, polako sam prolazio priko Pržina, Osoja, Poda i Rude Glavice, sve do Bunara. Upravo to misto službene karte i oznake danas pogrešno nazivaju Borovom glavom. S Bunara se pruža prekrasan pogled na Gornju stranu i naš Križevac. Nekada je taj križ izgledao visok, a danas, uz niz vjetrenjača koje se protežu Gornjom stranom i Ivovikom, djeluje gotovo skromno i neprimjetno.
Na Bunarima sam skrenuo livo prema Kruzima i Borovoj glavi. Nažalost, zbog pune crte vozač pritom formalno čini prometni prekršaj, jer nadležni još nisu našli za shodno iscrtati nekoliko metara isprekidane linije koja bi omogućila sigurno i zakonito skretanje.
Makadamski put priko Borkove grede otvara jedan od najlipših pogleda u ovom kraju. Pred očima se ravno ukazuju Kruzi, u daljini moćni Cincar visok 2006 n/v, a desno uzvišenje Borova glava na 1288 n/v iza koje se nalaze Malo i Veliko Borje. Upravo onde počinje prava Borova glava, a ne misto koje se danas tim imenom najčešće označava.
Taj kraj nosi i teška ratna sićanja. U Malom Borju tijekom Domovinskog rata bilo je smješteno zapovjedništvo HVO-a 6. sektora, veza i pripadnici KAMIKAZA. Boravili su u skromnoj kućici iz koje su odlazili na najzahtjevnije zadaće, onde di je na šestom sektoru ili bilo di na livanjskoj bojišnici bilo najpotribnije.
Na jednoj takvoj zadaći, kada su upućeni na Korićinu da bi zatvorili dio crte obrane koji je ostao bez ljudi, dogodila se tragedija. U neprijateljskom napadu od snajperskog metka poginuo je Alozija Krišto, dok je još nekoliko njegovih suboraca teško ranjeno maljutkom ili još nekim oružjem. Zahvaljujući brzoj reakciji ostalih, uspjeli su priživiti. Alozijina žrtva ostala je trajno upisana u sićanje svih koji su ga poznavali.
Danas se u Malom Borju nalazi lipo uređena kuća za branitelje koja s ponosom nosi ime BRANITELJSKI KAMP "Pukovnik Alojzije Krišto". To nije samo građevina, nego misto koje čuva uspomenu na ljude i na vrime kada su hrabrost, prijateljstvo i spremnost na žrtvu pokazivali razliku među ljudima u najtežim ratnim vrimenima.
Nedaleko odatle nalazi se Veliko Borje, di sam vidio da jedan vridni gospodarstvenik pokušava oživiti gospodarstvo. Na pašnjacima mirno pasu krave, a virujem da se negdi u blizini mogu viditi i ovce. Taj prizor života i rada kao da pokazuje kako život uvik pronađe način da nastavi dalje, unatoč svim ranama prošlosti.
Od Velikog Borja tek je kilometar do male vikendice di su me dočekali Željo, Best, braća Bože i Tome, Škrapac, Acko, Bebi i, naravno, domaćin Stričina. Uz srdačan stisak ruke i osmijeh razgovor je brzo krenuo prema uspomenama iz ratnih dana. Prisjećali smo se ljudi kojih više nema, događaja koji se ne zaboravljaju i prijateljstava koja su skovana u najtežim trenutcima.
Vrime je prolazilo gotovo neprimjetno. Miris roštilja, pokoja pivica, smijeh i tišina koja bi nastupila kad bi se spomenulo neko poznato ime stvarali su poseban ugođaj. Shvatio sam da ovakva okupljanja nisu samo druženja. Ona su čuvanje uspomena, odavanje počasti poginulim suborcima i potvrda da prijateljstva nastala u ratu ne blide ni desetljećima poslim.
Vraćao sam se kući ispunjena srca. U mislima su mi ostali prilipi krajolici Borove glave, veličanstveni Cincar, mir Borja i, iznad svega, ljudi. Onih koji su dali svoje živote, kao i onih koji su bili spremni dati svoje živote za slobodu i koji danas svojim sićanjem čuvaju uspomene od zaborava. Dok god se okupljamo, pričamo naše priče i izgovaramo imena priminulih, oni će živit među nama.
Drago Mihaljević