SPOMENIK ZAGORIČANCIMA – OD IDEJE DO OSTVARENJA
Od prvog prijedloga upućenog župniku i sastanka poticajnog kruga za izgradnju spomenika Zagoričancima, žrtvama partizansko-komunističkog terora od 1941. do 1945. godine te poginulima u Domovinskom ratu od 1991. do 1995. godine, do njegova ostvarenja prošlo je više od godinu dana.
Jučer, 30. listopada 2026. godine, spomenik smo postavili u dvorištu naše crkve. Svojim izgledom i značenjem trajno će oplemenjivati ovaj prostor i čuvati uspomenu na ljude čije su sudbine i žrtve postale dio naše zajedničke povijesti.
Na spomeniku su uklesana imena Zagoričanaca koji su stradali pod partizansko-komunističkim totalitarnim režimom. Među njima su oni koji su izgubili živote u neposrednim ratnim sukobima, oko 20 posto, te približno jednak broj onih koji su nakon rata bili zarobljeni, odvedeni i ubijeni bez suđenja i ikakva pravičnog postupka.
Najveći broj žrtava stradao je na kraju Drugoga svjetskog rata, u tragediji hrvatskoga naroda poznatoj kao Bleiburška tragedija. Desetljećima su se vodili kao nestali, njihove su sudbine bile prešućivane, a o njima se nije smjelo javno govoriti. Njihove obitelji ostale su u neizvjesnosti, bez prava na istinu i dostojanstven oproštaj. Ni danas se ne zna gdje su njihova posljednja počivališta.
Posebno potresna činjenica jest da su među tim žrtvama pretežno bili mladi ljudi, mnogi tek na pragu života, u dobi kada se počinje sanjati o obitelji, domu i budućnosti. Nema saznanja da je itko od njih počinio zlodjelo kojim bi se mogla opravdati njihova smrt. Njihova najveća, a često i jedina „krivnja” bila je pripadnost vojsci koja je izgubila rat. No, poraz u ratu ne može i ne smije biti presuda na smrt. Nitko ne bi smio izgubiti pravo na život samo zato što se našao na poraženoj strani. Oduzeti im mladost i život, uskratiti pravo na suđenje, a njihovim obiteljima desetljećima prešućivati istinu o njihovoj sudbini, nepravda je koja se ne smije zaboraviti.
Na završnom dijelu spomenika uklesana su imena svih Zagoričanaca poginulih u Domovinskom ratu do kraja 1995. godine, pripadnika Hrvatskog vijeća obrane (HVO) i Hrvatske vojske (HV).
Ovaj spomenik znak je našega poštovanja prema svim žrtvama, priznanje njihovoj patnji i trajna obveza nas koji ostajemo da njihova imena sačuvamo od zaborava. Posebno je važno što ćemo na ovome mjestu imati gdje zastati, pomoliti se i zapaliti svijeću za one čiji grobovi nisu poznati i čije kosti još uvijek počivaju na neznanim mjestima. Njihova mladost nasilno je prekinuta, sudbine prešućene, a imena desetljećima čekala da budu izgovorena i uklesana u kamen. Ovim činom učinili smo ono što smo kao njihovi potomci i sumještani bili dužni učiniti – vratili smo im mjesto u zajedničkom sjećanju i barem dio dostojanstva koje im je bilo oduzeto.
Ovom prilikom Zagoričani žele izraziti posebnu i iskrenu zahvalnost svome župniku. Njegovo razumijevanje, podrška i konkretan angažman, od prvih razgovora pa sve do ostvarenja projekta, bili su od neprocjenjive važnosti. Bez njegove pomoći, zauzimanja i spremnosti da stane iza ove inicijative, put do ostvarenja zasigurno bi bio mnogo teži, a možda bi zahtijevao i znatno više vremena. Zato mu Zagoričani od srca zahvaljuju, uz iskreno priznanje za sve što je učinio kako bi ova ideja postala stvarnost.