STRAH

Milan Krišto —

STRAH
Kasno navečer vraćala se kući umorna. Put kojim je išla do kuće, prolazio je kroz groblje. Kako se strašno bojala kroz groblje ići sama, koristila je priliku i uvijek u društvu s nekim od prolaznika bi prešla taj put.

Jedne večeri, dok se vraćala kući, nije vidjela nikoga s kim bi mogla krenuti kroz groblje. Strpljivo je čekala, neće li netko naići. Što je duže čekala, to je strah postajao sve veći. I baš kada je pomislila kako nitko neće naići, iz groblja izađe lijepo obučeni mladić. 

Nije oklijevala. Priđe mu i zamoli ga da s njom prođe kroz groblje. Mladić je odmah pristao i krenuo s njom. Dok su išli grobljem, kaže ona njemu:

„ Baš ste zlatni što ste pristali vratiti se sa mnom. Znate, ja se užasno bojim noću sama ići kroz groblje.“

On joj odgovori:

„ Znam. I ja sam se bojao kad sam bio živ.“